Piše: Izet Perviz
Izvor: Stav.ba
Nigdje pravda nije tako spora kao na putu za Goražde. Do danas nije donesena ni jedna osuđujuća presuda za zločine počinjene nad Bošnjacima na području prijeratne općine Goražde, mada je cijeli svijet svjedočio hiljadama granata koje su pripadnici Vojske Rs-a bacili na ovaj grad u toku Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Na spomeniku ubijenoj djeci pred Domom kulture, na crnoj kamenoj ploči koja zaklanja horizonte iza silueta zanesenih u bezbrižnosti dječije igre, ispisana su imena 184 djece ubijene tokom 1.336 dana opsade. U knjizi Zločini nad djecom Goražda tokom opsade 1992-1995. autor Muamer Džananović, viši stručni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, navodi i 400 djece ranjeno tokom opsade ovog herojskog grada.
Vojska Rs-a djecu u Goraždu ubijala je granatama, snajperskim djelovanjem, u kućama, u stanovima, u dvorištima, na igralištima, u bolnici i pred bolnicom, pa i u kolonama na putu do mitskog prevoja Grebak, koji je za stanovnike opkoljenog Goražda bio put spasa. Najviše djece ubijeno je tokom marta i aprila 1994. godine, navodi Džananović u knjizi, za vrijeme operacije “Zvijezda 94”, koju je Vojska Rs-a poduzela na slobodni dio općine. Odmah na početku napada, 30. marta 1994, ubijeni su sestra i brat, jedanaestogodišnja Medisa Zukić i osmogodišnji Haris Zukić.
U toj operaciji ubijeno je 20, a ranjeno 50 djece. Hajro Alajbegović, beba od 19 mjeseci, umro je uslijed nedostatka hrane, Adnan Šubo, beba od nepune dvije godine, ubijen je snajperskim hicem 18. augusta 1992, sedamnaestogodišnji Admir Kešmer ubijen je 31. maja 1995. gelerima granate u krugu bolnice, šesnaestogodišnja Amela Lihić ubijena je 31. januara 1993. u koloni koja se kretala prema Grepku, a teško je ranjena njena sedamnaestogodišnja sestra Sanela... I tako još 178 puta, ali niko još nije osuđen, barem za ubistva najmlađih.
Prva optužnica koja se u potpunosti odnosi na zločine Vojske Rs-a počinjene na području općine Goražde podignuta je 24 godine nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Tužilaštvo BiH 11. marta 2019. optužilo je Lazara Mutlaka, nekadašnjeg člana Štaba Teritorijalne odbrane tzv. Srpskog Goražda. Optužnica ga tereti da je 25. maja 1992. godine “upotrebom sile i prijetnjom po život izvršio nad žrtvom – ženom bošnjačke nacionalnosti – silovanje i seksualno zlostavljanje, što je ostavilo teške i trajne fizičke i psihičke posljedice na žrtvu”. Optužnica protiv Lazara Mutlaka proslijeđena je Kantonalnom sudu u Goraždu. Ovaj sud potvrdio je optužnicu, kako je to u svom odgovoru od 29. januara 2021. navela Nermina Tiro, šefica pisarnice.
U Goraždu nema ko da sudi. Tiro u svom odgovoru navodi da Kantonalni sud u Goraždu, osim ovog, nema “u radu drugih predmeta za ratne zločine”. Njene riječi je 14. decembra 2021. u izjavi za BIRN BiH potvrdila Milijana Bjelović, predsjednica Kantonalnog suda u Goraždu. Bjelović je tada kazala da je Mutlaku dostavljena optužnica i da je on zatražio da mu se sudi u Srbiji, te dodala da oni nemaju uvjeta za raspisivanje potjernice, da nemaju ni uvjete za ispitivanje zaštićenih svjedoka, a pošto imaju samo troje sudija, nemaju uvjeta ni za uspostavljanje sudskog vijeća.
Da se ne bi stekao pogrešan utisak kako se pred Kantonalnim sudom u Goraždu nikada nije sudilo za ratne zločine, treba zaviriti u sudske arhive. Ondje stoji da su pred ovim sudom vođena dva postupka, i to oba protiv pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Asim Muratović i Ćazim Ajanović pred Kantonalnim sudom u Goraždu oslobođeni su optužbe da su, kao pripadnici ARBiH, u svojstvu stražara Općinskog zatvora u zgradi MUP-a Goražde od septembra do početka novembra 1993. u dva navrata fizički maltretirali ratne zarobljenike Dušana Vukovića i Milorada Marića. Prvo su presudom od 21. oktobra 2016. godine Asim Muratović i Ćazim Ajanović oslobođeni optužbi, pa je ta presuda ukinuta od Vrhovnog suda FBiH 18. augusta 2017, a pravosnažna oslobađajuća presuda izrečena im je 10. novembra 2017. godine.
Drugom presudom Kantonalnog suda u Goraždu oslobođen je Hedin Džambegović. Sud je utvrdio da Džambegović nije u ljeto 1992. dolazio u selo Crkvine, iz kojeg su odvedeni vojno sposobni muškarci, i zastrašivao civile srpske nacionalnosti koji su ostali u selu, među kojima je bilo i osoba starijih od 70 godina. Džambegovića su pripadnici SIPA-e uhapsili u decembru 2014. godine. Sud BiH potvrdio je optužnicu 6. januara 2015, a 2. februara 2015. godine prenio slučaj na Kantonalni sud u Goraždu. Oslobađajuća presuda Džambegoviću pravosnažna je od 13. decembra 2018. godine.
Međutim, naredni slučaj pokazuje da do suđenja često ne dođe ni kada ima ko da sudi. Optužnicu protiv Brane Petkovića, nekadašnjeg komandanta TO Srpske opštine Goražde, Tužilaštvo BiH proslijedilo je Sudu BiH. Iako je optužnica potvrđena još 23. novembra 2020.godine, suđenje još nije počelo. I Brane Petković se nalazi u Srbiji. Nije se pojavio na prvom ročištu o izjašnjenju o krivici zakazanom za 10. mart 2022, ni za onom zakazanom za 16. juni ove godine, te mu je sud odredio pritvor od tri godine i naložio raspisivanje potjernice. Neki su mediji pisali da Brane Petković živi u Kragujevcu, u Srbiji.
Optužnica tereti Branu Petkovića da je, kao nadređena osoba komandiru Rejonskog štaba Teritorijalne odbrane (RJŠTO) Srpske opštine Goražde i komandirima i pripadnicima četa Opštinskog štaba, propustio da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi počinjenje ratnog zločina. U optužnici se navodi da je prilikom pješadijskog napada na stanovništvo bošnjačke nacionalnosti sela Lazje (Kokino Selo) 22. maja 1992. ubijeno najmanje 16 osoba, među njima veći broj žena i djece, i zarobljeno sedam muškaraca koji su odvedeni u nepoznatom pravcu, a njihovi posmrtni ostaci pronađeni su 17. marta 1993. u masovnoj grobnici Šišeta.
Prvo suđenje po optužnici koja se isključivo bavi zločinom počinjenim na teritoriji prijeratne općine Goražde počelo je 17. marta 2022. Na optuženičku klupu Suda BiH konačno su sjeli Miroslav Milović i Borislav Lasica. Optužnica Tužilaštva BiH od 30. decembra 2021. tereti ih da su počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva, organiziranje grupe ljudi i poticanja na činjenje zločina genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, odnosno da su kao komandanti jedinica Vojske Rs-a, Miroslav Milović kao komandant RJŠTO Srpske opštine Goražde, a Borislav Lasica kao komandir čete TO “Potkamen” 22. maja 1992. rukovodili napadom na selo Lazje (Kokino selo), u kojem je ubijeno oko 30 civila bošnjačke nacionalnosti, uglavnom staraca, žena i djece. Miroslav Milović i Borislav Lasica brane se sa slobode, a određene su im mjere zabrane: putovanja, sastajanja s određenim osobama i moraju se redovno javljati policiji.
Za napad na selo Lazje jedino je bio optužen i poslije oslobođen Dragan Šekarić, koji je pred Sudom BiH osuđen na 17 godina zbog zločina u Višegradu.
Na A-listi, koju je tužilaštvo Haškog tribunala prije skoro dvadeset godina ustupilo Tužilaštvu BiH, na kojoj se nalaze imena optuženih protiv kojih postoji dovoljno dokaza za podizanje optužnice, pored Brane Petrovića, nalazi se još jedan pripadnik Vojske Rs-a osumnjičen da je zločin počinio u Goraždu, ali ni protiv njega nije podignuta optužnica.