Piše: Delvin Kovač/Bosnainfo.ba
Naveo je to u svom autorskom tekstu za Bosnainfo, pod nazivom “Mirovne misije u BiH”, viši stručni saradnik pri Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, mr. Almir Grabovica.
U opširnoj analizi, koju možete pročitati u nastavku, Grabovica, koji je na Fakultetu političkih nauka (FPN) u Sarajevu 2014. godine odbranio magistarski rad o temi “NATO u mirovnoj operaciji u Bosni i Hercegovini od 1996. godine”, detaljno analizira ratnu i postratnu ulogu NATO-a u očuvanju mira u Bosni i Hercegovini.
Agresija i slabljenje bosanske države
Iako je postala međunarodnim akterom kao suverena i nezavisna država, Bosna i Hercegovina, potpisnica Povelje Ujedinjenih naroda, nije uspjela obezbijediti svojim građanima toliko potrebnu sigurnost zbog agresije na njen suverenitet i teritorijalni integritet od strane susjednih zemalja.
Agresija i slabljenje bosanske države je bio povod za angažiranje međunarodnih snaga na ovom prostoru. Ipak, u takvu vrstu intervencije upleteni su opći i pojedinačni interesi zemalja direktno zainteresovanih za budućnost Bosne i Hercegovine.
Tome je doprinijela i činjenica da je Daytonski mirovni sporazum okupio toliko učesnika sa većim ili manjim zadacima, da to zapravo predstavlja jedinstven primjer u novijoj povijesti međunarodnih odnosa i dakako međunarodne zajednice u njenom elementarnom određenju.
Mirovna misija koja je nastavljena u Bosni i Hercegovini i nakon 1996. godine oslikava kompleksnost odnosa međunarodne zajednice naspram Bosne i Hercegovine, ali otvara i razna pitanja koja se tiču budućnosti države i važnosti ulaska u NATO savez, a na posljetku svega, i u Europsku uniju.
Postavljaju se i razna pitanja i dileme poput: Kuda i kako dalje? Kakva je perspektiva države i naroda Bosne i Hercegovine? Koji su ciljevi i interesi međunarodne zajednice? Koja je spasonosna formula za ostvarenje trajne suverenosti, sigurnosti i stabilnosti u Bosni i Hercegovini?
Iz perspektive postratnog stanja, a koja karakteriše i uključenost velikih sila, jako je teško govoriti o pozitivnim i negativnim utjecajima mirovnih misija koje su se odigrale na tlu Bosne i Hercegovine.
U periodu između 1992-1995. godine, NATO savez je postao simbol neuspješnih međunarodnih odgovora na ratove na Balkanu, a prvenstveno na rat u Bosni i Hercegovini, sprovodeći razne mirovne misije. To su mirovne operacije koje su ujedno i najduže mirovne misije u historiji NATO-a i EU.
Iz ovoga se može zaključiti da sa cjelokupnim angažiranjem vojnih snaga u smislu uspostavljanja i održavanja mira i sigurnosti u Bosni i Hercegovini: „NATO do sada nije dovršio nijednu misiju sasvim uspješno“.
Misija na Balkanu podrazumijeva i nastojanje Saveza „da preuzme određene korake karakteristične za novo sigurnosno okruženje“, a u konačnici „konflikti na Balkanu su predstavljali izazov tradicionalnom konceptu odbrane“, budući da su izvan tradicionalnih interpretacija samoodbrane i člana 5 Sjevernoatlanskog sporazuma.
U operacijama podrške miru u Bosni i Hercegovini, NATO savez se služio konceptom „upravljanja krizama“.
Međunarodna zajednica nije uspjela zaustaviti masovne zločine počinjene nad Bošnjacima, uključujući i genocid u „sigurnim zonama“.
Skepsa prema UN-u
Da je stvorena nova poslijeratna situacija ispunjena tolerancijom i uvažavanjem bez nacionalne netrpeljivosti između građana Bosne i Hercegovine, nije. Da je naša država uvijek i po svaku cijenu bila u prvom planu onda kada je trebalo spriječiti krvoprolića i zaustaviti stradanja nevinih civila, također nije.
Nekada se činilo da je naša država samo plodan teren za ispitivanje snaga Europe i dokazivanje moći na Balkanu uz pomoć kojih je Europska unija najprije rješavala svoje nedostatke, pa tek onda probleme Bosne i Hercegovine i regiona Balkana u cjelini. To sve govori o „politikama velikih sila“.
Ono što je nesumnjivo jeste da, poslije angažmana u Bosni i Hercegovini, postoje izvjesne karakteristike koje su se promijenile u funkcioniranju i pogledu na NATO savez.
Neki će reći da je novi NATO oblikovan u zadatku da u širokoj međunarodnoj saradnji podrži rad na ujedinjavanju Bosne, te da je novi NATO na putu da postane jedna prirodna i opće-prihvaćena tačka vojnih, bezbjedonosnih i mirovnih težnji u Europi.
Čini se da UN i danas nosi ožiljke koje je stekao tokom tih godina, što spominje i Carl Bildt u svojoj knjizi “Zadatak mir“: „Veliki dio skeptičnosti prema UN-u, koja postoji naročito u američkoj debati, zasniva se na vrlo kritičnom odnosu prema onome što je UN tih godina uradio – ili nije uradio – u Bosni“.
NATO snage su u aprilu 1993. godine po prvi put odlučile podržati provedbu rezolucije 816 (Operacija Sky Monitor) i 836 (Operacija Deny Flight). Tada je NATO ponudio svoje zračne snage u slučaju napada na UNPROFOR, ali su svaku upotrebu zračnih snaga NATO-a u bombardovanju pojedinih područja morali odobriti i zapovjednici UN i NATO-a (princip dvostrukog ključa).
Međutim, jedan od zvaničnika NATO saveza primijetio je: „U našoj saradnji sa Ujedinjenim nacijama pogazili smo zlatno vojničko pravilo o potrebi jedne komandne strukture…
U zavisnosti koliko će dugo sarađivati, javljat će se konfuzija u mjerama koja na primjer može počivati na različitom tumačenju teksta (Rezolucije Vijeća sigurnosti)“.
Dva dana nakon što je na sarajevsku tržnicu “Markale” (28.08.1995.) ispaljena minobacačka granata sa srpskih položaja, pri čemu su ubijene 43 osobe, započela je operacija „Namjerna sila“ (Deliberate Force).
Zračni udari NATO snaga bili su usmjereni na dobro utvrđene položaje srpskih snaga. Operacija je trajala od 30. augusta do 14. septembra 1995. godine. Prekinuta je samo dan nakon početka bombardovanja, radi pregovora koji nisu bili uspješni.
NATO je ponovo započeo bombardovanje 5. septembra i prekinuo 14. septembra, nakon što je srpska strana iskazala pristanak za povlačenje teškog naoružanja oko Sarajeva i otvaranje aerodroma.
Zračni napad NATO snaga, i drugi niz poraza srpske vojske na ratištu, doveo je do prekida borbi i kasnije potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Daytonskog mirovnog sporazuma), kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini.
Evidentno je da je zračni napad NATO snaga u Bosni i Hercegovini bio uspješan, budući da je doveo do prekida borbenih dejstava i postizanja Daytonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan rat.
Ipak, djelovanje UN-a u Bosni i Hercegovini od 1991 do 1995. godine nije bilo u potpunosti uspješno. Dok su se velike sile usaglasile i izvele vojnu intervenciju kojom je okončan rat, za oko 100.000 mrtvih u Bosni i Hercegovini je bilo kasno.
Odluke koje je NATO donio kao odgovor na događaje u Bosni i Hercegovini pomogle su u evoluciji Saveza i razvoju njegovih sposobnosti.
Kriza u Bosni i Hercegovini omogućila je NATO-u bližu saradnju sa Ujedinjenim nacijama te angažman u podršci implementacije mirovnog sporazuma, čime je NATO bio idealan partner posrnuloj UN misiji u Bosni i Hercegovini.
Pregovori jedino rješenje
Svojim instrumentom sile, NATO nije ostvario potpuni mir i sigurnost nego je, svrstavajući se na stranu jednih i pomoći jednoj strani, doveo do balansa i situacije u kojoj su pregovori bili jedino rješenje.
Mirovne misije se nisu desile na vrijeme i uglavnom nisu uspjele odgovoriti postavljanim izazovima u Bosni i Hercegovini, koja je oduvijek predstavljala plodno tlo za ispitivanje, jačanje i revitalizaciju snaga velikih sila.
Ipak, dovele su do Daytonskog sporazuma, prekida rata i uspostavljanja “klimavog” mira. Da su gubici mogli biti i veći praćeni humanitarnim krizama, jesu, ali ipak je o tome paradoksalno govoriti.
Kako krenuti dalje i vjerovati onima koji nisu pomogli mnogo ranije kako bi se izbjegle ogromne žrtve u cijeloj Bosni i Hercegovini? Kako vjerovati onima koji su stajali smušeno ne znajući šta i kako dalje, koji su imali toliko propalih mirovnih misija?
Da li NATO i EU zaista imaju pozitivne namjere prema našoj državi ili samo okajavaju grijehe koji nisu spriječeni u prošlosti, a mogli su biti? Da li se vraćaju na mjesto zločina, pokušavajući dokazati da svojim misijama jesu presudni u rješavanju ratova i konflikata, stabilizaciji situacije te da su spremni da se nose sa takvim izazovima i u drugim dijelovima svijeta?
Jako je teško odgovoriti na takva pitanja, ali udaljiti se od euroatlanskih izazova bilo bi još teže.
Prof. dr. Nerzuk Ćurak je na poseban način izrazito pesimistično opisao stanje naše zemlje i zemalja regije pod krovom NATO-a, a samim tim i Europske unije, dodjeljujući im status barbara i nazivajući ih trećim svijetom u kojem ljudi samo imaju pravo na goli život „o kojem i za kojeg odlučuje inozemni upravljački faktor, kad hoće, koliko hoće i šta hoće“, a u kojem je Bosna i Hercegovina „osuđena na nove faze ideološkog sukobljavanja i na nove iracionalne vrtnje ukrug: “Đavolji krug“.
Prof. Ćurak također smatra da ovaj vodeći sigurnosno-politički savez ima jednu vrstu duga prema Bosni i Hercegovini i drugim zemljama regije, smatrajući čak i to da „europska sigurnost i odbrana kao nadnacionalni koncept naprosto ne postoji; to je velika iluzija“.
Postavlja se i pitanje da li će Bosna i Hercegovina ikada postati “stvarna” država, koja funkcionira po europskim standardima, u kojoj se poštuju ljudska prava a ne “druga” i “drugačija” i hoće li ikada postati dio NATO-a, kao što je NATO već duže vrijeme dio Bosne i Hercegovine.
Neuspjeh u Bosni i Hercegovini
Ipak, ne smije se zaboraviti da neuspjeh u Bosni i Hercegovini jeste mrlja koju nosi međunarodna zajednica poslije rata. Kriticizam i ratne debate upućuju na te negativne posljedice koje UN nije uspio spriječiti na vrijeme.
Čini se, čak, i da je „novi NATO“ oblikovan u zadatku da u širokoj međunarodnoj saradnji podrži rad na ujedinjavanju države.
Europa mora dokazati da je rješavanjem ključnih pitanja na Balkanu sposobna da se nosi i sa problemima i u drugim dijelovima svijeta.
Bosna i Hercegovina ipak treba potražiti bolje sutra pod kišobranom NATO saveza, a zatim i EU. To je relativno mala zemlja koja mora skupa sa NATO savezom i EU svom napaćenom narodu osigurati i pružiti sigurnost koja im je prijeko potrebna.
Gledajući iz današnje perspektive, misija NATO saveza u Bosni i Hercegovini se zasniva na partnerstvu i saradnji, kao i nizu drugih zadaća potpore miru i sigurnosti.
Na kraju krajeva, misija NATO saveza u Bosni i Hercegovini u tom smislu ima i određena ovlaštenja i odgovornosti koji proističu iz Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Daytonski sporazum). Posebno se to odnosi na očuvanje integriteta i kohezije oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Jedan od ključnih ciljeva vanjske politike Bosne i Hercegovine a posebno u današnjem kontekstu narušenih geopolitičkih odnosa i invazije Ruske Federacije na Ukrajinu, jeste i treba biti članstvo države u NATO savezu. Na to se Bosna i Hercegovina obavezala i članom 84. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine iz 2005. godine. To, ujedno, treba postati i odgovor vlasti države Bosne i Hercegovine na savremena geopolitička kretanja.