Piše: Dr Zilha Mastalić Košuta
PRIKAZ STANJA PRED ZLOČIN
Općina Vareš smještena je u srednjoj Bosni. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina je imala ukupno 22.203 stanovnika, od kojih su 40,6 % činili Hrvati, 30,2 % Muslimani/Bošnjaci, 16,4 % Srbi, 9, 3 % Jugosloveni i preostalih 3,5 % Ostali. Dok su većinu stanovništva u općini činili Hrvati, većinu stanovništva u Stupnom Dolu činili su Bošnjaci.
Uz Vareš se vezala asocijacija da je “Bosna u malom” a interesantni su bili i rezultati višestranačkih izbora 1990. godine, kada je od 50 mandata Skupštine općine, najveći broj osvojio SK BiH- SDP 19 mandata. Slijedili su HDZ 13, SDA 9, reformisti 8 i DSS 1 mandat. Rezultati izbora pokazali su da vareški Bošnjaci i Hrvati nisu bili toliko zainteresovani za nacionalne stranke. Stranka demokratske akcije je jedva i ostvarila uslove da izađe na izbore a SDS se nije ni formirala. HDZ je podržao i pomogao SDA da izađe na izbore i nagovarao vareško srpsko stanovništvo da formiraju SDS. To mu je bilo potrebno zbog vlastitog ojačavanja kroz homogenizaciju hrvatske nacije. Ali većina stanovništva, bez obzira na nacionalnost, bila je okupljena oko nenacionalnih stranaka. Radi toga je HDZ-u bilo potrebno oslabiti te stranke, prvenstveno SDP, a to se moglo učiniti samo formiranjem nacionalnih stranaka druga dva naroda što bi vareške Hrvate natjeralo da se priklone HDZ-u, naročito u uslovima kada oni te stranke prihvate kao sebi neprijateljske i uvjere se da su i druga dva naroda uz svoje nacionalne partije. Jačanjem SDA i SDS-a, odnosno slabljenjem SDP-a i SRS-a odnosno reformista, jačao je i HDZ.
Nakon izbora 1990. godine, za predsjednika općine Vareš izabran je Dario Andrijević, Hrvat iz SK BiH-SDP, dok je predsjednik Izvršnog odbora bio Zvonimir Dugonjić iz HDZ-a.
U Varešu je do 1. jula 1992. postojala zajednička Teritorijalna odbrana općine Vareš, u kojoj su bili i Hrvati i Bošnjaci. Kada je 1. jula uz instrukcije čelnika Hrvatske zajednice Herceg Bosne (HZHB) HVO preuzeo vlast u općini, snage HVO-a su pod komandom Borivoja Malbašića, po instrukcijama dopredsjednika HVO HZHB Darija Kordića, smijenili s funkcije Bošnjake u općinskim organima vlasti. Ostao je dio Bošnjaka (koji su bili za podjelu vlasti u općini). Mate Boban postavio je Antu Pejčinovića za predsjednika općinskog HVO-a, jednog od inicijatora osnivanja HDZ-a u Varešu a Zvonimira Dugonjića za potpredsjednika. Bošnjaci su se povukli iz zajedničkog štaba TO općine Vareš a SDA je formirala vladu u egzilu osnivanjem Ratnog predsjedništva u Striježevu, kasnije u selu Dabravine. Hrvatsko vijeće obrane pripadnicima ARBiH zabranio je ulazak u grad kako bi obišli porodice. Veoma često su maltretirani i hapšeni. Za razliku od njih, pripadnicima VRS-a bio je dopušten ulazak a ranjeni pripadnici VRS-a čak su se i liječili u vareškoj bolnici.
U Grudama je 18. novembra 1991. formirana HZHB, politički projekat Franje Tuđmana koja je imala za svrhu institucionalno razaranje Bosne i Hercegovine u svrhu podjele a kasnije i odvajanja i priključenja dijela Bosne i Hercegovine – Hrvatskoj. Zajednicu je činilo 30 općina a Vareš se nalazio na tom popisu. Međutim, na osnivačkoj skupštini HZ Herceg-Bosne nije bio niko od predstavnika iz Vareša. I kasnije više puta tokom važnih sastanaka, događalo se da predstavnici HDZ-a Vareš nisu bili prisutni odnosno nisu ni pozivani od strane organizatora, uprkos tome što su u više navrata predstavnici vareške vlasti isticali da žele biti dijelom hrvatskih provincija (npr. sastanak predstavnika Kaknja i Vareša sa Kordićem, 8. aprila 1993. i dr.) Jedan od prihvatljivih razloga zašto su vareški predstavnici isključivani, mogao bi biti taj da su Vareš pa i Kakanj za Tuđmana imali drugu svrhu od one teritorijalne. Tuđman nije imao teritorijalne pretenzije u dolini rijeke Bosne i posebno istočno od rijeke Bosne. Znao je da Vareš nije mogao odvojiti fizički, jer je predaleko od snage Herceg-Bosne, a presjekao bi i “muslimansku enklavu”, te je tražio način koji bi bio prihvatljiv i drugim dvjema stranama. Ovaj teritorij trebao je poslužiti za nagodbu, odnosno kompenzaciju za drugi bitniji teritorij. Ono što je do rata nazivano tzv. “humanim preseljenjem stanovništva”, u ratu je ostvarivano vojnim putem i vojnim akcijama, prisilom i nažalost zločinima. Trebalo je potaknuti egzodus stanovnika iz srednje Bosne kako bi se teritorija HZHB napravila etnički homogenijom.
Kada je Borivoj Malbašić, komandant HVO-a Vareš, pitao Slobodana Praljka šta će biti sa Varešom, on mu je odgovorio:
“Nema te politike koja će i koja može dovesti da imamo sve. Ako može, dajte je.”
Iz tog odgovora vidljivo je da je HZHB odustala od Vareša. Sličan odgovor bio je za Posavinu. Još jedna Praljkova izjava objašnjava ovaj bitan segment hrvatske politike:
“Nama trebaju granice i prostor u kojem smo mi. Narod na pozornici igra ulogu za politički dobitak…Narod ako ne želi da se iseli i iseljava u svoj prostor mi nismo dobili ništa…Imamo pet godina da uradimo to. Ako znamo i uspijemo, mi smo pobijedili.”
(Ante Valenta je 10. maja pisao Žan-Pjer Tibou iz PMEZ-a da je potrebno pet godina da se u fazama izvrši preseljavanje stanovništva što pokazuje da je postojao izrađen plan za taj posao sa jasnim rokom realizacije.)
Čelnici HZHB u prvoj fazi nastojali su vareške Hrvate odvojiti od Bosne i Hercegovine, od institucija legalne vlasti i posebno od ARBiH. Nastojali su odvojiti hrvatsko stanovništvo od Bošnjaka, kako bi ih podstakli da se odsele otud. S druge strane, oružanim napadima u Kiseljaku, Busovači i Vitezu pripreman je stambeni prostor za vareške Hrvate. Propaganda HVO plašila je vlastiti narod kako bi ga podstakla na iseljavanje uz česte izjave kako nema “suživota sa Muslimanima”.
Vareški Hrvati bili su svjesni svoje nedovoljne vojne snage, ali i daljine od snage Herceg-Bosne. Bili su ukliješteni između dva prostora, doline Bosne i Tuzlanske regije, trudeći se da opstanu tu gdje žive i da ne izazovu sukob, obzirom da je već otpočeo oružani sukob ARBiH i HVO-a u okolnim regijama. Okruženi na sjeveru i jugu snagama ARBiH a na istoku VRS-om, trudili su se i pokušavali preživjeti na tom području i nastojali opstati u svom zavičaju. Civilna i vojna vlast u Varešu u svojoj saradnji orijentisala se više ka Tuzli, posebno kada su se u Zeničkoj regiji komplikovali odnosi i već otpočeli sukobi ARBiH i HVO-a, dok Tuzlanska regija nije bila opterećena odnosom ARBiH i HVO-a. Vareška civilna vlast saradnju je ostvarivala i sa Srbima u Sokocu, a HVO sa VRS-om. Uz to, imali su i trpeljive odnose sa Zenicom. Da su imali zaštitu Tuzle i 2. korpusa ARBiH pokazuje podatak da je komandant Hazim Šadić kod generala Rasima Delića intervenisao da 3. korpus ARBiH ne vrši dejstva prema vareškoj općini, kada je došlo do sukoba s HVO-om na susjednoj kakanjskoj općini.
Od maja 1993. u Varešu je pritisak HVO-a prema pripadnicima ARBiH popustio i vođeni su pregovori oko normalizacije odnosa. Do druge polovine oktobra 1993. može se reći da se održavao neki status quo.
Nakon zauzimanja Kaknja od strane ARBiH 13. juna 1993., tamošnje hrvatsko stanovništvo prešlo je na područje Vareša, po procjenama od 7 000 do 10 000, među kojima i oko 3 500 vojno sposobnih muškaraca. Dolaskom ovog stanovništva u Vareš, situacija se dosta usložila. Mnogo pripadnika HVO-a iz Kaknja bilo je željno odmazde te su se ponašali ekstremno prema bošnjačkom stanovništvu. Vareške vlasti predvođene Pejčinovićem, Zvonkom Dužnevićem, Ivicom Gavranom ulagale su napor da se sukob ne proširi na varešku općinu, smirujući kakanjske ekstremiste.
Još jedan važan događaj bio je i onaj vezan za prekid puta Zenica-Tuzla. Naime, do Tuzle se prema Zenici putovalo preko žepačke i vareške općine. Sukobom ARBiH i HVO-a u Žepču, žepački HVO je u julu 1993. zajedno s VRS-om zatvorio put iz pravca Tuzle ka Zenici, čime je 2. korpus ARBiH došao u ozbiljne logističke probleme. Jedina sigurna komunikacija bila je preko Vareša. U komandi ARBiH plašili su se da će vareško rukovodstvo postupiti isto kao HVO u Žepču, odnosno koalirati sa VRS-om, čime bi se blokirao jedini put iz Tuzle prema Zenici, čime bi Tuzla došla u okruženje. Komanda ARBiH je budno pratila situaciju u Varešu, ali ne želeći vojno intervenisati. Vareški Hrvati nisu bili raspoloženi za sukob sa ARBiH znajući svoj položaj niti su htjeli postupiti kao HVO u Žepču, vjerovatno znajući da ne bi opstali na putu Zenica - Tuzla, između dva najjača korpusa ARBiH, Drugog i Trećeg. Vareške civilne i vojne vlasti razvlačile su situaciju, nastojeći izbjeći oružani sukob u kojima ne bi imali ni minimalno šanse.
Čelnici Herceg-Bosne sve su intenzivnije nastojali ostvariti namjeru preseljenja vareških Hrvata na teritoriju pod kontrolom HVO-a. Obzirom da oni nisu bili zainteresovani, rukovodstvo HB trebalo je izazvati oružani sukob u vareškoj općini koji bi natjerao ARBiH iz pravca Zenice i Tuzle da vojno intervenišu od čega bi se civilno stanovništvo iz Vareša uplašilo i pristalo na iseljavanje, zapravo trebalo je proizvesti strah. U tu svrhu, preko srpske teritorije u Vareš su u oktobru 1993. prebačeni najekstremniji pripadnici jedinica HVO-a iz Kiseljaka.
Pristigli ekstremisti prvo su fizički zlostavljali predstavnike hrvatske vlasti i uhapsili njihovo rukovodstvo (Pejčinovića, Dužnovića, Gavrana) koji su prema navodima HVO-a “slabili vojni potencijal HVO-a u Varešu demobilizacijom vojnika” te su ih razriješili dužnosti. To su učinili jer su oni pokušali spriječiti teror i zločine nad bošnjačkim stanovništvom.
Zatim, na kontrolnom punktu 18. oktobra u Pajtovom hanu HVO je zatočio i maltretirao šest pripadnika ARBiH, tražeći saznanja o naoružanim Bošnjacima u Stupnom Dolu. Tukli su ih pripadnici voda Vojne policije, pridodati brigadi “Bobovac” i pripadnici odreda “Maturice”.
Ovi događaji proizveli su odmazdu ARBiH koja je izvela uspješan napad na selo Kopijari 21. oktobra. Nakon toga, Milivoj Petković i Ivica Rajić kao i Tihomir Blaškić uputili su pojačanje svojim jedinicama u ljudstvu i naoružanju. Rajić je 22. oktobra preko teritorije VRS-a stigao u Vareš sa 210 ljudi, od kojih su 100 do 150 bili vojnici specijalnih jedinica “Maturice” i “Apostoli” te vojnici brigade “Ban Josip Jelačić” iz Kiseljaka, kao i osam policajaca iz voda ove brigade iz Kiseljaka. Petković je kasnije rekao da je ovo učinjeno kako je navedeno “zbog totalne dezorganizacije u obrani Vareša”.
Slobodan Praljak izdao je 23. oktobra naredbu Petkoviću, Rajiću, Kordiću, Blaškiću i Mariju Bradari da “srede situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome” s ljudima “koji su dorasli vremenu i zadacima”. Ova naredba je itekako doprinijela kriminalnim radnjama i zločinima. Od 23. oktobra započelo je intenzivno hapšenje, maltretiranje i pljačkanje Bošnjaka i grada Vareša, hapšenjem između 250 i 450 muškaraca od 15 do 75 godina. Privođene su i žene i seksualno zlostavljane.
ZLOČIN U STUPNOM DOLU
U Stupnom Dolu Vlada HVO-a stanovnicima sela je još u junu 1993. postavila ultimatum kojim su tražili predaju naoružanja, inače će biti napadnuti. U strahu od napada stanovnici su to odbili, te po isteku ultimatuma većina stanovnika pobjegla je u susjedna sela. Kada nakon nekoliko dana HVO nije napao selo, mještani su se vratili kućama. Selo je nakon toga čuvala seoska straža od nešto više od 40 stražara. Uz skromno naoružanje, stražari nisu ni prošli vojne obuke izuzev onih koji su služili u JNA. Neki nisu imali ni uniformu. To područje nalazilo se pod komandom 322. brigade ARBiH iz Dabravine. Pripadnici HVO-a su 18. oktobra uhapsili komandanta seoske straže Himzu Likića. U vrijeme napada HVO-a na selo 23. oktobra, selo je branilo 40-tak pripadnika. U selu je tada bilo 220 stanovnika i 8 raseljenih lica.
Snage HVO su 23. oktobra u 8 h ujutro, dok je seoska straža mijenjala smjenu, selo napale granatiranjem, potom je uslijedila neprekidna vatra iz pješadijskog i protivavionskog naoružanja i zapaljive municije a oko 10 h HVO je preuzeo kontrolu. U selo su potom ulazili u grupama od po 25 do 30 pripadnika, u crnim uniformama s bijelim trakama na lijevoj nadlaktici i zelenim maskirnim uniformama. Nekima su lica bila maskirana i nosili su oznake HVO-a dok drugi nisu na sebi imali nikakve oznake. Oni koji su nosili crne uniforme imali su i crne kape za bejzbol te su bili pripadnici specijalnih odreda HVO-a (“odjeljenja smrti”). Neki pripadnici nosili su sa sobom i kante benzina. Pljačkali su domove, ubijali i spaljivali stanovnike, razorivši cijelo selo. Dio stanovništva sakrio se u podrum društvenog doma. Odbrana Stupnog dola okupila se u glavnom dijelu sela i čuvala 50 do 60 civila u glavnom seoskom skloništu. Dio stanovnika sakrio se i u obližnju šumu. Nakon što je oko 16:30 h opao intenzitet vatre i snage HVO-a se povukle, stanovnici su se vratili su selo da potraže preživjele.
Spaljene su 52 kuće a u kućama sve je podsjećalo na krematorije. Ubijeno je 38 osoba, među kojima 20 ženska lica. Među ubijenima bilo je i dijete starosti do dvije godine. Ubijeno je petoro djece. Od ukupnog broja ubijenih, 32 osobe bili su civili i šest boraca. Ubijeno je 34 člana porodice Likić, dvoje iz porodice Mahmutović, te po jedan član porodice Rahić i Žutić. Žrtve su svirepo mučene, spaljivane a nekima su sječeni udovi. Zatečena je spaljena i ubijena stoka. Ubistva su izvršena i u gradu Varešu, ubistvom još šest Bošnjaka.
Nakon zločina, HVO je pripadnicima NORDBAT-a spriječio ulazak u selo, pravljenjem zapreka, postavljanjem mina i otvaranjem vatre po vozilima. Pripadnici voda VP blokirali su pristup selu. Jednom od vojnih posmatrača UN-a dopušteno je 25. oktobra da uđe u selo sa Ivicom Rajićem, nakon prethodnih pregovora a 26. oktobra u selo je ušla patrola NORDBAT-a, u pratnji pripadnika HVO-a, PMEZ-a, ekipe TV Kiseljak i pripadnika BRITBAT-a.
Nakon ovog surovog zločina, čelnici HB su se služili manipulacijama i negiranjem zločina. Primjera radi, na sastanku sa Tuđmanom 15. decembra 1993. godine, Boban je tvrdio kako je u Stupnom Dolu 23. oktobra ubijeno samo dvoje-troje civila i da su ostale žrtve bili borci ARBiH te da je Stupni Do “najjače muslimansko uporište kod Vareša”. Nakon ovog zločina, nagrađivani su zločinci, poput Ivice Rajića protiv kojeg nije podnesena nikakva kazna od strane hrvatskog rukovodstva i čelnika HB, već mu je promijenjen identitet te je pod novim imenom -Viktor Andrić, nastavio obavljati dotadašnju dužnost.
Zločine u Stupnom dolu i gradu izvršile su jedinice "Maturice" i "Apostoli", među njima i zapovjednik “Maturica”, Dominik Ilijašević Como i “Apostola” -Marinko Jurišić Spiro. Zapovjednik HVO-a koji je komandovao operacijom Stupni Do na terenu bio je Marinko Ljoljo. U operaciji su sudjelovali i vojnici Miroslav Anić Firga, Ermin Čurtić, kao i vojnici čija su imena/nadimci bili Dragan, Kum, Ljubo, Filip, Kakanjac i drugi. Iako brigada "Bobovac" nije neposredno sudjelovala u napadu na Stupni Do, imala je zadatak pružanja logističke podrške specijalnim jedinicama HVO-a i morala je, po njihovom odlasku, preuzeti kontrolu nad tim područjem. Za zločine u Stupnom dolu osuđen je Ivica Rajić na 12 godina zatvora. Dominik Ilijašević Como i Miroslav Anić Firga osuđeni su na po 15 godina, a Ermin Čurtić na pet i pol godina zatvora. Na višegodišnje zatvorske kazne, između ostalih i za ove zločine, osuđeni su i čelnici HZHB predvođeni Jadrankom Prlićem.
ISELJAVANJE HRVATSKOG STANOVNIŠTVA
Nakon ovih događaja, hiljade bosanskih Hrvata napustile su Vareš. Od 2. novembra 1993., uslijedili su intenzivni pokreti stanovništva u pravcu Daštanskog, Brgula i Kiseljaka. HVO je zatražio posredovanje UNPROFOR-a u evakuaciji civilnog stanovništva. U nekim slučajevima pripadnici HVO-a primoravali su hrvatsko stanovništvo na odlazak, čak i prijetnjama oružjem. Armija RBiH je 4. novembra 1993. opkolila grad Vareš a 5. novembra su ga stavili pod svoju kontrolu.
Za razliku od zločina koji su pripadnici HVO-a počinili u Ahmićima i Han Ploči, s ciljem zastrašivanja Bošnjaka i njihovog iseljavanja s viteške i kiseljačke općine, zločin nad Bošnjacima u Stupnom Dolu počinjen je da bi se vareški Hrvati uplašili bošnjačke odmazde i u strahu za svoje živote iselili s vareške općine u Kiseljak.
Drugi Korpus ARBiH imao je zadatak da razbije snage HVO-a u Daštanskom, ali to nije uradio. Procijenio je da HVO u Daštanskom nije mogao ugroziti korištenje puta iz Zenice, preko Kaknja i Vareša ka Tuzli. To pokazuje da je jedini cilj ARBiH bilo sprečavanje kolaboracije vareškog HVO-a sa VRS-om, što bi odsjeklo Tuzlu od Zenice a ne progon vareških Hrvata. Ali treba spomenuti i jedno ubistvo koje se desilo na području općine, kada je jedan pijani pripadnik ARBiH ubio nagluhog starca Jerka Terzića. Odmah je uhapšen, procesuiran i osuđen na 8 godina pred Zeničkim okružnim vojnim sudom, pred sudijom Mladenom Veseljakom. Najviši državni organi RBiH u vezi s akcijom ARBiH za oslobađanje Vareša naređivali su i apelovali da se civilima hrvatske nacionalnosti ne smije dogoditi nikakvo zlo. Ako je i bilo prisile Hrvata da se iseljavaju, od pojedinih lokalnih bošnjačkih političara i jedinica ili pojedinaca iz ARBiH, a ne može se reći da nije bilo, onda je ona bila samo u korist politike Herceg-Bosne.
Da je glavni cilj napada HVO-a bio iseljavanje Hrvata, a ne zaposjedanje teritorije pokazuje i podatak da su Kordić i Blaškić neuporedivo više energije potrošili da spriječe zeničke, travničke, kakanjske i vareške Hrvate da se vrate svojim kućama nego što su njihovim borcima poslali pomoći da se odbrane u protivnapadima ARBiH. Nakon počinjenja zločina nad vareškim Bošnjacima u Stupnom Dolu i drugim selima kao i u gradu, zločinci su se preko srpske teritorije vratili u Kiseljak, ostavljajući tako vareške Hrvate na milost i nemilost jedinicama ARBiH, koje su se pokrenule iz Tuzle i Zenice ka Varešu. Zločinci iz Kiseljaka ostvarili su svoj cilj. Vareški Hrvati bili su zaplašeni, uspaničeni i počeli su masovno napuštati teritoriju te općine. Amija RBiH se ipak nije svetila ali to nije pomoglo jer do oslobođenja teritorije većina hrvatskog stanovništva se skoro iselila. Na području općine Vareš ostala je jedna enklava pod kontrolom HVO-a - u selu Daštansko.
Izvori: Proces i Predmet br. IT-04-74, Tužilac v. Jadranko Prlić et al;
Predmet br. IT-95-12, Tužilac v. Ivica Rajić;
Amir Kliko, “Rat u srednjoj Bosni 1992-1994.”
Dokumenti ICTY, elektronske i printane baze;
Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA;
(Dr. sc. Zilha Mastalić Košuta je viši naučni saradnik, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA)