Na vijest da se na lokalitetu logora Heliodrom u Mostaru već počeo graditi muzej HVO-a koji finansira državni budžet Republike Hrvatske uz sufinansiranje Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, u aprilu 2023. reagirala je viša naučna saradnica našeg Instituta dr. sc. Zilha Mastalić Košuta, a njena reakcija objavljena je u listu Oslobođenje Na(kon) vijest(i) o gradnji muzeja HVO-a: Historijske i sudske činjenice o logoru Heliodrom.
Ovaj put Institut reagira nakon posljednjih izjava Dragana Čovića, koji u izgradnji ovog muzeja ne vidi ništa sporno. Čović minimizira značaj tog lokaliteta za žrtve, a pogotovo je to sramno u svjetlu činjenice da je i on sam, kako je navedeno, bio “korisnik logora Heliodrom”.
Podsjećanja radi, muzej HVO-a planiran je u zgradi u kojoj je bilo stacionirano zapovjedništvo logora Heliodrom, uz muzejsku postavku koju bi činile vojne i kulturno-historijske zbirke. Potpuno je očito da je izgradnja muzeja HVO-a na ovoj lokaciji čin revizionizma te prekrajanja i falsifikovanja utvrđenih historijskih i sudskih činjenica. Nedopustivo je i neprimjereno da se na mjestu počinjenog i Međunarodnim sudom za ratne zločine presuđenog ratnog zločina, vojsci HVO-a i HV-a Republike Hrvatske koja je sudjelovala u organizovanju i činjenju zločina nad civilnim stanovništvom već podiže muzej, i to na mjestu gdje je od druge polovine 1992. pa do sredine 1994. bio koncentracioni logor Heliodrom. S druge strane, smatramo da se radi o provokaciji prema svim žrtvama koje su prošle kroz ratne torture logora u BiH od 1992. do 1995.
Kako je u prethodnoj reakciji objavljeno, 9. maja 1993. u okviru napada HVO-a na Mostar, pripadnici HVO-a su izvršili masovno hapšenje civilnog stanovništva iz dijela grada na desnoj obali rijeke Neretve u Mostaru, gdje su, pored domicilnog stanovništva, bile smještene i izbjeglice, najvećim dijelom sa područja Podveležja i Nevesinja. Civili su odvedeni u logor Heliodrom. U izvještajima HVO-a navedeno je da su još u drugoj polovini 1992. u Heliodromu zatočavani civili bošnjačke i srpske nacionalnosti, koji su odvođeni na prisilne radove za potrebe HVO-a. Rješenjem o utemeljenju od 3. septembra 1992, koje je potpisao Bruno Stojić, ministar obrane HVO-a, nedugo kasnije, 22. septembra uspostavljen je Centralni vojni zatvor za područje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u sastavu kasarne Heliodrom.
Prema podacima Komisije za socijalnu zaštitu i humanitarnu pomoć, samo do 30. juna 1993. uhapšeno je i zatočeno 6.000 Bošnjaka. Među njima je bilo nekoliko stotina Srba i pripadnika VRS-a, ali i “nelojalnih Hrvata”. U isti logor dovođeni su i logoraši iz drugih logora HVO-a. S obzirom na to da se broj logoraša svakog dana povećavao, teško je utvrditi konačan broj.
U logorima HVO-a vršeni su zločini nad logorašima. Korišteni su za prisilni rad, za razminiranje minskih polja, kao živi štit prilikom napada pripadnika HVO-a na borbene položaje ARBiH, izvlačenje povrijeđenih ili poginulih pripadnika tokom njihovih ofanziva, gradnju kuća i čišćenje kuća Hrvata, za kopanje tranšea i rovova, kopanje grobova i mnoge druge prisilne radove. Vođeni su uglavnom na Bunu, Bakinu luku, Raštane, Soviće, Risovac i u druga mjesta zapadne Hercegovine. Najteža mjesta za rad bila su “sektor Vinka Martinovića Štele”, od Doma zdravlja do HIT-a, “sektor Benita Sesara” od Šemovca do Doma zdravlja i rad u Šantićevoj ulici. Za život zarobljenika posebno je bio kritičan i odlazak na prostor Bijelog Polja, gdje je svaki put na radovima neko od zarobljenika ubijen. Događalo se i da dođe do bjekstva logoraša, nakon čega bi bili maltretirani drugi logoraši.
Prema izvješćima Uprave Vojne policije, u Heliodromu su se logoraši nalazili i nakon potpisanog Vašingtonskog sporazuma, a prema izvješću od 17. aprila 1994. zabilježeno je brojno stanje od 228 logoraša.
Pred Međunarodnim sudom u Den Haagu osuđen je vrh Herceg-Bosne (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić, Mladen Naletilić Tuta, Vinko Martinović Štela) koji je znao za logore i mučenja u njima, a nije ništa poduzeo da to spriječi, već je podsticao radnje koje su dovele do zločina protiv čovječnosti. Pred domaćim sudovima osuđeno je također nekoliko pripadnika HVO-a koji su osuđeni na višegodišnje kazne zatvora za zločine protiv čovječnosti u logoru Heliodrom.
Smatramo veoma važnim da se poduzmu sve radnje i spriječi bilo kakva gradnja na mjestu na kojem je u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu bio koncentracioni logor, zbog činjenice da takva gradnja ide na štetu svih žrtava agresije u periodu 1992-1995, ali i svih građana BiH, kao i dobrih budućih odnosa među narodima u BiH. Smatramo da bi ova gradnja bila izrugivanje svim žrtvama koje su preživjele zločin i dan-danas proživljavaju različite vrste tortura. Takve radnje mogu se komotno uporediti i sa idejom da Nijemci traže izgradnju muzeja nacistima na mjestu logora Auschwitz. Zar to ne predstavlja apsurd?
Autor: Prof. dr. Rasim Muratović, Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
Izvor: Oslobodjenje.ba