Dr. sc. Mesud Šadinlija, viši naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, u povodu najave da će u Gradskom vijeću Grada Sarajeva biti pokrenuta inicijata da se Sekuli Staniću podigne bista u sarajevskoj Alipašinoj ulici:
„POVODOM INICIJATIVE DRAGANA STEVANOVIĆA: SEKUL STANIĆ – LAŽNI HEROJ ANTINACIONALNE
IDEOLOGIJE“
Čudan zeman u Šeheru nastade, sve u vlasti il’ zlikovac, il’ budala postade, din-dušmanin ustade, šta se hoće, zaboga?
Ova parafraza poznatih Ilhamijinih stihova nastalih prije više od dvjesto godina sama za sebe govori da u ovom gradu i u ovoj zemlji takva konfuzna stanja, obilježena smutnjom i raznim paranormalnim društvenim fenomenima, nisu nova pojava. Odavno nas slični belaji povremeno snalaze, i iz njih na bijel dan i pred naše oči razna čuda izlaze.
Ali istrajnost u ignoriranju historijskih činjenica s ciljem promocije izmišljenih heroja jedne pseudograđanske i autistične antinacionalne ideologije, kakvoj svjedočimo u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini i koja se manifestira upornim i bezobraznim vraćanjem u javni diskurs jednih te istih izmišljotina u pokušaju njihovog nametanja kao novih paradigmi starog suživota, sasvim sigurno je čudo kakvo nikada ranije nije viđeno.
Nakon što su trebinjskom šverceru iz redova VRS-a, koji je početkom 1993. stradao štiteći svog saborca i poslovnog partnera u pijačnom švercu, dodijelili ulicu u Sarajevu, sada smo dobili najavu vijećnika SDP-a Dragana Stevanovića da će u Gradskom vijeću pokrenuti inicijativu da se fočanskom ljekaru, predratnom i ratnom direktoru fočanske bolnice, doktoru Sekulu Staniću podigne bista u sarajevskoj Alipašinoj ulici.
Teško bi bilo pobrojati koliko se tačno puta u ovdašnjoj javnosti nakon rata pojavila priča o navodnoj plemenitoj žrtvi dr-a Stanića, koji je u sadržajem nikad definiranoj misiji spašavanja svojih sugrađana Bošnjaka u Foči 1992. godine navodno stekao neprijatelje među srpskim ekstremistima, što mu je, kako kazuje priča, na kraju došlo glave. Njegova spasilačka misija i nakon tolikih godina masovne repeticije i dalje je nejasna i obavijena velom tajni, jer njeni eksponirani promotori i glasnogovornici redom i bez izuzetka nemaju pojma o tome koga je Sekul Stanić u Foči uopće spašavao.
Dobri poznavaoci prilika i događaja u Foči s početka agresije znaju za samo jedan rani primjer u kojem je mala grupa fočanskih ljekara, u kojoj je bila doktorica Asima Pilav sa svojom porodicom, najprije odlukom Kriznog štaba SDS-a puštena iz logora u Kazneno-popravnom domu u kućni pritvor, a zatim nakon nekoliko dana bolničkim kombi-vozilom, koji je za takvu upotrebu odobrio direktor bolnice Sekul Stanić, transportirana preko državne granice do Nikšića.
I to je sve.
Drugi primjeri pomaganja Bošnjacima i njihovog spašavanja nisu poznati, niti su negdje zasvjedočeni, što naravno ne mora značiti da ih u izvjesnom smislu i u nekom broju možda nije bilo. U nedostatku stvarnih i poznatih događaja izmišljena je jedna maštovita filmska scena u kojoj je doktor Sekul, kao humanistički superheroj rezigniran nemogućnošću da spriječi paljenje bošnjačkih kuća, iz protesta zapalio vlastitu kuću u Foči, iako svoju kuću tamo nije ni imao, već je živio u društvenom stanu u centru grada.
Nakon kratkog osvrta na bajku o djelima koja Sekul Stanić nije učinio i za koje mu se ne mogu pripisati humanističke herojske zasluge, bacićemo nešto svjetla na stvarnost Stanićevog djelovanja u Foči tokom 1992. godine i na odgovornost koju je svojim mjestom i ulogom u događajima nesumnjivo imao. I ovdje bajka završava, osim možda za najistrajnije građanističke ljubitelje zemlje čuda iza antinacionalnog ogledala.
Sekul Stanić bio je dugogodišnji direktor fočanske bolnice. Nakon demokratskih promjena 1990. godine i dolaska na vlast u Foči SDS-a i SDA, na funkcijama i značajnim rukovodnim pozicijama mogli su ostati samo srpski kadrovi u koje je lokalni SDS imao povjerenje i koji su pristali da provode politiku stranke u svojim domenima rada. Sekul Stanić je ostao direktor bolnice.
Od aprila 1992. godine niko u Foči nije mogao ostati ni na kakvoj funkciji, pogotovo ne na tako značajnoj kakva je bila rukovodeća pozicija u bolnici, ako nije podržavao i provodio politiku Kriznog štaba SDS-a, čiji su krajnji rezultati, između ostalog, bili koncentracioni logori, masovni zločini i konačno etničko čišćenje Foče u realnim razmjerama genocida. Sekul Stanić je bio direktor bolnice sve do 17. decembra 1992. kada je, prema zvaničnoj verziji događaja, izvršio samoubistvo u Miljevini.
U mjesecima koji su prethodili agresiji kadrovi SDS-a su provodili stranačke instrukcije u pogledu ovladavanja i prisvajanja određenih strateških materijala i rezervi. U okviru fočanske bolnice, koja je bila regionalni medicinski centar za gornje Podrinje, nalazilo se skladište ratnih rezervi lijekova i sanitetskog materijala. Nakon početka oružanih borbi u gradu, ljekari koji su ostali da rade u bolnici, većinom Bošnjaci, konstatirali su evidentan nedostatak hrane, lijekova i sanitetskog materijala. Direktor Stanić bio je direktno odgovoran za tajno i nelegalno izvlačenje ovih strateških rezervi iz bolničkog skladišta i njihovu disperziju na lokacije pod kontrolom SDS-a.
Nakon što su tokom noći dobrovoljci iz Srbije zaposjeli fočansku bolnicu i stavili pod svoju kontrolu ulazak, izlazak i prijem bolesnika, njihov zapovjednik je 15. aprila 1992. održao sastanak sa rukovodstvom bolnice i dijelom ljekara, na kojem je jasno rekao da je bolnicu zauzeo na poziv direktora Stanića, kako bi spriječio “upad ustaša”.
Osim rukovođenja bolnicom, dakle jednom civilnom zdravstvenom ustanovom, Stanić je istovremeno bio i prvi čovjek vojnog saniteta na području Foče, obavljajući dužnost načelnika sanitetske službe u komandama Taktičkih grupa “Foča” i “Drina”, koje su objedinjavale sve srpske oružane formacije na području općine, ostvarivale funkcije rukovođenja i komandovanja, i bile nadležne i odgovorne za sve aspekte njihovog djelovanja, tokom kojeg su, kao što je široko poznato, počinjeni brojni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti.
Kao direktor bolnice, i istovremeno vojni starješina sa funkcijom na vrhu komandnog lanca na području Foče, Sekul Stanić bio je direktno odgovoran za sigurnost i život bolesnika koji su zatečeni u bolnici ili primljeni na bolničko liječenje nakon početka oružanog sukoba.
Ranjenici koji su tokom nekoliko dana borbi u Foči ili nakon njih primljeni na bolničko liječenje, odvođeni su u srpski koncentracioni logor u KPD-u. Samir Halilović, ranjen osmog aprila u Foči i Samir Mujezinović ranjen i zarobljen od srpskih snaga 13. aprila na Presjeci, iz bolnice su odvedeni u logor i iz njega izvedeni na likvidaciju. Na hiruško odjeljenje fočanske bolnice kao ranjenik je 14. aprila primljen i Izet Grošonja iz Aladže. Početkom maja iz bolnice je odveden u KPD, gdje je likvidiran. Istog dana na liječenje je primljen i ranjeni Ramiz Džano iz Cvilina, koji je 25. aprila odveden u KPD. U septembru je izveden iz logora u jednoj od grupa za likvidaciju. Esad Kovačević iz Điđeva u bolnicu je primljen 21. aprila, a 26. maja iz bolnice odveden u logor, iz kojeg je izveden i ubijen.
Krajem aprila iz bolnice su odvedeni u logor i dva ranjenika koja su na liječenje stigli iz Višegrada, Sanjin Kulelija i Ferid Šabanović. I oni su nakon izvjesnog vremena izvedeni iz logora i likvidirani. Ranjenog Fikreta Kukavicu iz sela Bjeliš komšije su odveli u bolnicu, gdje je primljen na liječenje i gdje je, prema bolničkoj dokumentaciji, ostao do 26. maja. Grupa naoružanih Srba izvela ga je i ubila ispred bolnice.
Takvu sudbinu doživjeli su i neki od bolesnika koji su na liječenje primljeni prije početka rata. Mehmed Ćedić iz Foče, zatečen je na liječenju, u junu je izveden iz bolnice, mučen i zatim ubijen kod donjeg mosta, odakle mu je tijelo bačeno u Drinu. I Paša Čola iz Ljubine agresija je zatekla na liječenju. Ubijen je tokom juna 1992. ispred bolnice. U bolnici je zatečena i Fata Hajdarević iz Brajkovca, kojoj se u maju 1992. odatle gubi svaki trag.
Put do stratišta nije vodio samo iz fočanske bolnice prema logoru u KPD-u ili direktno prema gubilištu, već i obrnutim smjerom. Neki od zatočenika dovedeni su u logor u prvim danima njegovog funkcioniranja sa ranama ili su tokom prvih saslušanja toliko mučeni da su zadobili teške povrede. Adnan Isanović, poznati fočanski ugostitelj bio je uhapšen u Čohodar-Mahali, Uzeir Čankušić u Šukovcu, a Ibro Selimović u Tabacima. Svi su sa ranama i povredama dovedeni u logor. Iz njega su 24. aprila odvedeni u bolnicu u kojoj su primljeni i gdje su im otvoreni bolesnički kartoni. Ubrzo po prijemu srpski gardisti su ih izveli, odveli u obližnji potok iza bolnice i strijeljali.
Ovo nisu svi slučajevi u kojima su bolesni ili povrijeđeni Bošnjaci u zdravstvenoj ustanovi čiji direktor je bio, i za čiji rad je odgovarao doktor Sekul Stanić, umjesto zbrinjavanja i liječenja koje im je ustanova bila dužna pružiti, bili odvedeni u mučilište i na gubilišta. Nije moguće, čak i kada bi se utvrdilo da stvarno postoje nekakva nepoznata spašavanja Bošnjaka za koje je imao zasluge Sekul Stanić, govoriti o njima a da se prethodno ne postavi pitanje njegove odgovornosti za ubistva i stradanja pacijenata bolnice, od kojih smo nekoliko slučajeva prethodno poimenično naveli. Ako već nije mogao spriječiti njihova odvođenja iz bolnice u logor i ubistva, jedan humanistički heroj mogao je podnijeti ostavku na mjesto direktora, kao moralni čin kojim bi se istovremeno distancirao od zločina i otklonio pitanje svog saučesništva i odgovornosti. Stanić to nije učinio. U smrt je, zvanično po vlastitom izboru i svojom rukom, otišao kao direktor bolnice i načelnik sanitetske službe TG „Drina“.
I to je sve što treba znati o ovom lažnom heroju antinacionalne ideologije.
Sarajevo, kao što je poznato, osim simboličkih obilježja mjesta pogibije komandanata bataljona i brigada Prvog korpusa koji su pali na linijama odbrane grada, nema nijednog spomenika nekom od heroja odbrane iz redova ARBiH lično i pojedinačno. A nije da ih nije bilo, i da mnogima nismo ostali dužni sjećanja i poštovanja. Ne znam ni za konkretne prijedloge da se neki takav spomenik podigne.
Ako se zaista obistini najava Dragana Stevanovića o pokretanju inicijative za podizanje biste Sekulu Staniću, to znači da će u neku vrstu procedure biti stavljeno podizanje spomenika jednom oficiru VRS-a prije nego je Sarajevo diglo ijedan spomenik nekom od boraca ili oficira ARBiH. A možda ga čak i dobije.
Na kraju i primjereno povodu, parafrazirajući poznatu repliku iz srpskog filma „Pad u raj“, možemo rahat reći: svaka nama čast!
Izvor: Stav.ba