Predstavljamo novo izdanje Instituta pod naslovom „Sigurnosne zone Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini: Prijedlozi, motivi i ideje tokom 1992. godine”, autorice dr. sc. Merise Karović-Babić, naučne saradnice Univerziteta u Sarajevu - Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.
Recenzenti knjige su akademik, prof. dr. Husnija Kamberović, dr. sc. Mesud Šadinlija, dr. sc. Muamer Džananović i prof. dr. Enis Omerović, a urednik je dr. sc. Hikmet Karčić.
Rezultati istraživanja autorice predstavljeni su u pet poglavlja koji prate hronološki slijed zbivanja važnih za razumijevanje prijedloga, motiva i ideja koji su se odnosili na rasprave o formiranju sigurnosnih zona Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine.
Pojmovi poput sigurnih ili sigurnosnih zona, uspostavljenih rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, često označavaju utočišta za stanovništvo izbjeglo iz okupiranih područja. Međutim, stvarna sigurnost tih područja zavisi od političke volje i konsenzusa stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, što uglavnom otežava njihovu efikasnost u zaštiti stanovništva, te se koncept „kolektivnog mira i sigurnosti” na brojnim primjerima pokazao kao teško dostižan i ambiciozno postavljen cilj. Savremeni oružani sukobi kojima svjedočimo, uključujući svakodnevne masakre nad civilima u Gazi i Ukrajini, granatiranje bolnica, škola, izbjegličkih kampova i drugih objekata koji bi trebali biti zaštićeni prema međunarodnom humanitarnom pravu, u potpunoj su suprotnosti s prvobitnim postavkama Organizacije ujedinjenih nacija, čiji bi elementarni zadatak trebao biti održavanje „međunarodnog mira i sigurnosti u svijetu”. Prema situaciji tokom međunarodnog oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini uglavnom je dominirao stav da se „rješenje sukoba treba tražiti u pregovorima”, a da Zaštitne snage UN-a isključivo budu prisutne u svrhu održavanja, a ne nametanja mira. Rezolucije usvojene u Vijeću sigurnosti na temelju Glave VII povelje UN-a, kojima se ostavlja mogućnost konkretnijih akcija u pogledu nametanja mira, ipak nisu konkretizovale niti jasno imenovale snage protiv kojih treba upotrijebiti silu.
Usljed nedosljednosti i nedostatka ujednačene terminologije u rezolucijama Vijeća sigurnosti i u historiografiji postoji više termina za zone koje bi trebale biti osmišljene s ciljem da zaštite one koji su u opasnosti: zaštićena područja (protected area), sigurnosne zone (security/safety zone), sigurna područja (safe area), sigurna utočišta/luke (safe haven). Polazeći od pretpostavke da šarolikost u nazivima ovih područja ukazuje na neke suštinske razlike, ova knjiga ponudila je odgovore na navedena pitanja. Upotreba termina sigurnosne zone (security zone) u samom naslovu rada diktirala je Rezolucija 758, kojom je područje Sarajeva i njegov aerodrom proglašeno za sigurnosnu zonu.
Ideja o uspostavljanju sigurnosne zone prvobitno je krenula od Republike Austrije, čiji se predstavnik u Vijeću sigurnosti tokom 1992. godine posebno zalagao za probosansku politiku, insistirao na preventivnom raspoređivanju mirovnih snaga, a tokom aprila i maja, nakon što je izbjeglička kriza poprimila ozbiljne razmjere, i za uspostavu sigurnosnih zona. Jednako pogođena izbjegličkom krizom, Mađarska je, kao zemlja koja je nakon raspada Jugoslavije dio svoje granice dijelila s njene tri bivše republike, također svesrdno podržala ovu inicijativu. Rasprave u Vijeću sigurnosti rezultirale su uspostavom ove sigurnosne zone koja bi „obuhvatala Sarajevo i njegov aerodrom”. No, implementacija ove rezolucije ograničila se samo na uspostavu sigurnosne zone koja je obuhvatala Sarajevski aerodrom, a ne grad Sarajevo, što je značilo da ova rezolucija nikada dosljedno i u potpunosti nije sprovedena na terenu.
Jedan od ciljeva ove knjige je da nastoji ponuditi odgovore na pitanje koliko su iskrene bile namjere humanitarne prirode, poput istinske zaštite civilnog stanovništva, naspram vlastitih interesa zemalja predlagateljica ovoga koncepta, poput rješenja izbjegličke krize.
U poglavljima koji slijede govori se o prijedlozima uspostave „zona sigurnosti” u Bosanskom Novom, a očajna neophodnost rješenja izbjegličke krize i pronalaska utočišta za brojne zatočenike koji su, odlukama Londonskog sporazuma, a potom i Londonske konferencije, trebali biti oslobođeni proizvela je takvu vrstu krajnosti prema kojoj su neke inicijative išle u smjeru da se „sigurna utočišta” trebaju formirati čak i u zatočeničkim objektima. Logor Trnopolje posebno je razmatran u kontekstu navedenih rasprava.
Kao glavno pitanje nameće se kako provesti politiku sigurnih zona s održavanjem tradicionalnog peacekeepinga, odnosno nastojanja održavanja mira, budući da su navedena područja svakodnevno napadana svim sredstvima. Odnosno, kako je bilo moguće održati nepostojeći mir pitanje je koje su često postavljali kritičari ovoga koncepta.
Iako je fokus istraživanja ove knjige prvenstveno usmjeren na 1992. godinu, u završnom poglavlju predstavljena je sinteza formiranja ovih zona tokom aprila i maja 1993. godine, s ciljem da se u konačnici zaokruži priča o rezultatima navedenih inicijativa.
U knjizi se skreće pažnja na nemoć međunarodnih organizacija u prevazilaženju birokratskih barijera u pokušajima rješavanja kriza u svijetu, uključujući i oružani sukob na području bivše Jugoslavije. Ova studija nudi prikaz brojnih pokušaja deklarativnog sprečavanja zločina na području Republike Bosne i Hercegovine, ali istovremeno bez ikakvih konkretnijih akcija kojima se zapravo dopuštalo njihovo neometano činjenje na terenu. U tom kontekstu nagovještaji uspostave sigurnosnih/sigurnih zona tokom 1992. godine slikovito su prikazivali sva „lutanja” međunarodnih organizacija u odnosu prema agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, u čijim se prvobitnim postavkama nazirao ishod uspostave navedenih zona – koje su se u konačnici pokazale kao „rješenje bez rješenja”. Kritičari predlagatelja koncepta pojedinih vrsta sigurnih zona jednostavno su ih okarakterisali kao operaciju koja bi stvarala „lažni osjećaj sigurnosti”. Nakon što su sigurne zone uistinu formirane, ova sintagma pokazat će se sasvim tačnom.