Petog aprila 1992. godine na Stadionu Grbavica trebala je biti odigrana nogometna utakmica između sarajevskog kluba Željezničar i beogradskog kluba Rad. No, pucnji iz pravca Vraca nagovijestili su ratno stanje u gradu i spriječili održavanje utakmice. Sarajevsko Oslobođenje izvijestilo je da je “Žestoka vatra oko stadiona pomjerila meč za neku drugu priliku. (…) Grbavica je ostala pusta. Paljba i nakon više sati nije prestajala. Bio je to najcrnji dan u sportskoj historiji ovog zdanja.” (Oslobođenje, 6.4.1992).
U nastavku teksta donosimo detalje o tome kako je glavni grad Republike Bosne i Hercegovine stavljen pod opsadu, o planovima i teritorijalnim težnjama SDS-a i drugih idejnih realizatora Velike Srbiji da multietnički i multinacionalni grad podijeli na jednonacionalne sredine, tj. na “srpski i muslimanski dio”.
Tokom druge polovine 1991. godine, predsjednik SDS-a, Radovan Karadžić je u nekoliko navrata nagovijestio kako namjerava blokirati Sarajevo. U telefonskom razgovoru od 8/9. septembra 1991. kojeg je vodio s Slobodanom Miloševićem, Karadžić je ljutitim tonom nagovjestio katastrofu, proširenje sukoba na BiH, te da mu je “Romanija javila da se oni pripremaju da blokiraju Sarajevo, niko iz Sarajeva izaći neće moći, to će biti katastrofa”, uz napomenu da će na ovaj način priprijetiti Izetbegoviću. Istog dana, u telefonskom razgovoru s Nikolom Koljevićem, Karadžić je istaknuo: “ma zablokirat će Sarajevo! Iz Sarajeva neće niko moći izaći ni jednim pravcem”, a slične ideje je ponovio i u telefonskom razgovoru sa Momčilom Mandićem i Vitomirom Žepinićem. Plan o blokadi grada objavili su novinari Slobodne Bosne u drugoj polovini novembra 1991. godine. U tekstu su istaknuli kako je, u vezi sa aktualnom regionalizacijom na takozvane Srpske autonomne oblasti (SAO-e), SDS formirala Ratni štab koji je imao namjeru da blokira grad i odvoji od ostatka Republike. Najfrekventniji pravac koji grad spaja sa centralnom i zapadnom Bosnom bio bi blokiran u Krivoglavcima (Vogošća). Prema navedenom planu, put za sjeveroistočnu Bosnu bio bi blokiran u Nišićima (Ilijaš), dok bi veza s istočnom Bosnom bila presječena na području Mokrog.
Prva faza blokade grada uslijedila je nekoliko sati nakon zatvaranja biračkih mjesta na legalno održanom referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine. U noći 1/2. mart 1992, maskirani i naoružani članovi SDS-a, u koordinaciji sa političkim vrhom krnjeg Predsjedništva SFRJ, podigli su barikade na ključnim prilazima i raskrsnicama u gradu.
U tom periodu, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević su, u svojstvu članova predsjedništva samoproglašene Srpske republike Bosne i Hercegovine, prisustvovali na sastanku krnjeg predsjedništva SFRJ u Beogradu. Na ovoj sjednici, vršilac dužnosti predsjednika Predsjedništva SFRJ, Branko Kostić, dao je podršku vanustavnom djelovanju i etnonacionalnoj politici predstavnika SDS-a iz Bosne i Hercegovine, riječima: “(...) ne računamo da možemo dijeliti, niti da ćemo crtati nekakve granice između nas; ako se budu crtale, onda će se, vjerovatno, prije crtati – te granice između pojedinih etničkih grupa u Bosni”. Budući da je, u momentu nakon održavanja referenduma Karadžić bio u Beogradu, dao je instrukcije o postavljanju barikada predsjedniku Kriznog štaba SDS-a Rajku Dukiću. U telefonskom razgovoru kojeg je iz Beograda vodio sa Dukićem, Karadžić ističe: „Večeras nek zatvore sve. (…) Nek zatvore sve izlaze (…) Neka to bude munjevito.“
Kako je, prema instrukcijama Radovana Karadžića, predsjednik Kriznog štaba SDS-a Rajko Dukić bio zadužen za zatvaranje svih prilaza gradu, u telefonskom razgovoru, 2. marta obavještava ga o uspješno obavljenom poslu: “Sve je presječeno (...) sve držimo (...) ma sve je blokirano. Drži se sve ovde pod kontrolom. Imali smo kontakt sa armijom” (ICTY, Transkripti presretnutih telefonskih razgovora između Rajka Dukića i Radovana Karadžića, 1. i 2. marta 1992). Kao reakcija na potpunu blokadu grada, veliki broj građana Sarajeva je spontano izašao na demonstracije, uz pjevanje patriotskih pjesama i uzvikivanje parola Ne damo Bosnu, Živjet ćemo zajedno, Hoćemo mir, Dolje barikade. Ispred spomenutih barikada zabilježeno je nekoliko napada na novinarske ekipe, a u vrijeme trajanja barikada, u Sarajevu su ubijene četiri, a ranjene tri osobe. U skladu sa Dukićevim izvještajem Karadžiću, 2. marta, ni jedan autobus nije ušao ni izašao iz grada, a tramvajski, trolejbuski i autobuski saobraćaj u samom gradu je zaustavljen.
U nastavku teksta navesti ćemo samo neke od konkretnih primjera iznimno kompleksne uloge Jugoslovenske narodne armije (JNA) u stavljanju grada pod opsadu o čemu postoje brojni materijalni dokazi, uključujući dokumente Komande 2. vojne oblasti.
U Zaključcima iz procjene stanja na prostoru BiH od 20. marta 1992. godine, komandant Druge vojne oblasti, general-pukovnik Milutin Kukanjac navodi sljedeće: “Komandant 4. Korpusa sa grupom starešina objedinjava sve sastave u garnizonu Sarajevo i bližoj okolini. Sa starešinama, od komandira odeljenja i višim izvršeno je detaljno izviđanje prostora mogućih pravaca i načina dejstva.“ U dokumentu se još navodi kako je na područje Sokoca izmješten 240. ssrp pvo, te da je „prolazak kroz Sarajevo je delovao vrlo efektno, puk je izašao na novu lokaciju bez ikakvih problema, jer su pravovremeno preuzete sve mere.” Planirano je da se predislokacijom svih vrsta naoružanja i municije kao i rezervi iz skladišta Butile i iz skladišta TO u Konjicu u područje Pala i Han Pijeska obezbijedi „sigurnost i njihova upotreba od strane JNA“. (Više u: ICTY, IT-02-54-T, Tužitelj vs. Slobodan Milošević, exhibit, C2442; Vojna tajna, Str. pov. br. 2, Zaključci iz procene stanja na prostoru BiH u zoni odgovornosti 2. VO, mart, 1992, Komandant: General-punovnik Milutin Kukanjac, str. 7-11.)
Prvomartovske barikade postavljene na prilazima i na glavnim saobraćajnicama unutar grada predstavljale su prvu fazu opsade Sarajeva. Tokom mjeseca marta 1992. godine, dio 364. lakog artiljerijskog puka izašao je na vojne položaje u rejonima aerodroma Butmir i Brusa, a prvoaprilskim zaposjedanjem rezervoara vode na brdu Mojmilo sa šest transpotrera iz kasarne u Lukavici, izlaskom dijela komande 4. korpusa na Zlatište, JNA je dobrim dijelom zaposjela važne i strateške položaje oko grada Sarajeva, kao i pomogla SDS-u u podjeli pojedinih sarajevskih općina po nacionalnom ključu.
Kako je međunarodno priznanje RBiH bilo sve izvjesnije, načelnik Generalštaba Oružanih snaga SFRJ, general-pukovnik Blagoje Adžić izdaje naredbu da se ''u što kraćem roku pristupi formiranju štabova, odreda i brigada dobrovoljačkih jedinica smanjenog sastava i njihovoj adekvatnoj popuni starešinskim kadrom iz JNA i naoružanjem i opremom'', te da se izmjesti svo naoružanje i materijalno tehnička sredstva JNA iz ''ugroženih objekata,'' a u cilju pripremanja terena za preuzimanje što više teritorija, prema prethodno definisanim Uputstvima SDS-a iz decembra 1991. godine. Istovremeno sa ovim aktivnostima, pripadnici SDS-a i JNA su, u prvim danima mjeseca aprila okupirali Sarajevski aerodrom i Centar za obrazovanje kadrova Unutrašnjih poslova BiH na Vracama, čime su preuzeli kontrolu nad vrlo značajnim institucijama u gradu.
Spomenutu utakmicu između sarajevskog Željezničara i beogradskog Rada, koja je trebala biti odigrana 5. aprila spriječila je žestoka paljba iz pravca Vraca. Dok su trajali ovi napadi, u popodnevnim satima 5. aprila 1992, ponovile su se martovske demonstracije građana Sarajeva, koji su se, u najvećem broju okupili ispred Skupštine i krenuli u “rušenje” prethodno postavljenih SDS-ovih barikada na Kovačićima. S ovih barikada, tj. iz pravca benzinske pumpe na Kovačićima i poslovne zgrade preduzeća „Dimnjačar“, otvorena je vatra na grupu građana koji su se nalazili na Vrbanja mostu, kada su ubijena tri, a ranjena četiri civila. Tom prlikom na Vrbanja mostu su ubijeni Muhidin Šabanović, Suada Dilberović i Olga Sučić. Istovremeno, na demonstrante koji su se nalazili na mostu Bratstvo i jedinstvo naoružani pripadnici SDS-a pucali su iz pravca Vraca, kada je teško ranjen jedan civil – Miomir Vučijak, a smrt je nastupila u bolnici.
Pucnjava na nenaoružane civile nije uspjela rastjerati demonstrante, koji su oko 14.00 sati provalili u zgradu republičke Skupštine i proglasili “svenarodni parlament”. U zahtjevima “svenarodnog parlamenta” tražile su se ostavke Vlade i Predsjedništva SRBiH, hitno sazivanje Skupštine SRBiH, formiranje Vlade nacionalnog spasa i vanredni izbori. Manifestacija “Mi smo za mir” trajala je tokom cijele noći, a i narednog dana kada se za govornicom smijenilo preko 150 ličnosti iz političkog ili kulturnog života u zemlji.
U Izvještaju kojeg pukovnik JNA Zekanović podnosi GŠ OS SFRJ, vrlo se pohvalno govori o ovim aktivnostima građana: ''Odbor koji rukovodi ovom manifestacijom oko 17.00 časova 6. 04. formirao je Vladu nacionalnog spasa od 15 članova sastavljenih od svih nacionalnosti. Jedan od zaključaka odbora je da se JNA stavi u službu naroda i da pristupi razoružavanju svih paravojnih formacija,'' pod kojima podrazumjeva odbrambene snage Republike Bosne i Hercegovine, a što bi u praksi značilo zadržavanje Bosne i Hercegivine u sastavu krnje Jugoslavije.
Dok su građani na “zasjedanju parlamenta” u noći 5/6. april insistirali na ostavci Vlade i raspisivanju vanrednih izbora, iz pravca Lapišnice, Crepoljskog, Hreše, Mrkovića i Trebevića bombardiovano je područje općine Stari Grad, posebno naselje Jarčedoli. Omer Behmen, dopredsjednik SDA, poručio je “mitingašima da oni mogu mitingovati koliko hoće, dok četnici silaze niz Brus”. U sastavu mješovitih patrola koje su narednog dana, 6. aprila, obišle Jarčedole, nalazio se i sanitetski pukovnik Mladenović iz Komande Druge vojne oblasti JNA, čije su jedinice učestvovale u prethodnom granatiranju grada. U redovnom operativnom izvještaju koji istog dana pukovnik Filipović sa rezervnog komandnog mjesta dostavlja Komandi Druge vojne oblasti navodi se kako je njegov tim “neprekidno” ostvarivao “kontakt i koordinaciju aktivnosti sa Kriznim štabom Pale”, te da se njihova aktivnost odvijala “na praćenju situacije i toka borbenih dejstava u i oko Sarajeva. Pored toga dograđivan je razmještaj i organizovana uspostava veze”.
Kako je zasjedanje “parlamenta” nastavljeno i 6. aprila, Sarajlijama se pridružuju i građani Zenice, Tuzle, Kaknja, Fojnice i drugih gradova širom BiH, nakon čega Karadžić naređuje “da se stopostotno zatvori grad, nikakvi autobusi više ne smiju dolaziti. Ne smije proći ništa ni iz Semizovca, ni iz Ilijaša (...) na Krivoglavcima, moraju ih stopostotno zaustaviti... Nijedan autobus više ne smije ući u grad (...) nek' se zatvore Hadžići, nek' se zatvori Ilidža”. Pri povratku autobusa s učesnicima mirovnih demonstracija iz drugih gradova, koji su prije Karadžićeve naredbe o potpunoj blokadi grada uspjeli doći na Miting za mir, na relaciji između Ilijaša i Visokog, oko 18.00 sati, “naoružana lica” u maskirnim unifomama sa SDS-ovih barikada, pucali su na jedan od autobusa, uslijed čega je ubijen prosvjetni radnik Novo Kojić iz Vareša, a Niko Pavlić i Juraj Milogović su ranjeni. Nakon što dobija informaciju da bi ovaj skup građana mogao krenuti “đuture gore na Vraca”, Karadžić prijeti kako će “svi biti pobijeni”, te da se to “ne smije i ne može dozvoliti” i “neka ne pokušavaju da ulaze u srpsko”. Građani nisu krenuli prema Vracama, nego su ostali pred zgradom Skupštine na Marindvoru, gdje je oko 14.00 sati došlo do pucnjave od strane dobro obučenih snajperista SDS-a, koji su se nalazili u hotelu Holiday Inn, što je prouzrokovalo nove žrtve, kada je ranjeno sedam civila.
Istog dana, na sjednici Predsjedništva SRBiH, zaključeno je da se osnuje državna komisija sa zadatkom da utvrdi sve činjenice i konkretnu odgovornost onih koji su pucali na okupljene građane ispred Skupštine, kao i da se “odmah, bez odlaganja” mora osigurati prekid vatre, s naglaskom da “građani BiH neće sukobe nego mir”. Konkretna odgovornost onih koji su pucali na građane nikada nije utvrđena, iako su pripadnici MUP-a uspješno obavili akciju hapšenja snajperista SDS-a u zgradi hotela Holiday Inn.
Preuzimanjem vlasti u dijelovima navedenih sarajevskih općina, kao i postavljanjem barikada na glavnim prilazima gradu (Krivoglavci, Stupska Petlja, Ilidža, Ilijaš), Sarajevo se našlo u opsadi. Prethodno je, JNA u organizaciji Komadne 4. korpusa izviđala brda i postepeno zauzimala glavne strateške položaje oko Sarajeva na liniji Lukavica – Vidikovac – Brus – Pale – Borije – Hreša – Mrkovići – Poljine – Vogošća – Žuč – Briješće – Rajlovac – Ilidža. Ova linija, posebno učvršćena tokom mjeseca aprila 1992, ostala je relativno nepromijenjena tokom cijelog perioda opsade.
Tokom aprila i maja 1992. godine JNA je prikrivenim i otvorenim postupcima bila glavni realizator okupacije dijelova sarajevskih općina i stavljanja urbanog dijela grada pod opsadu. U maju 1992. godine 4. korpus JNA je transformiran, odnosno preimenovan u Sarajevsko-romanijski korpus Vojske republike srpske (SRK VRS). Tokom četverogodišnje opsade grada (april 1992 - mart 1996), provodio je koordiniranu, dugotrajnu, sistematsku kampanju granatiranja i snapjerskog djelovanja sa ciljem ubijanja, ranjavanja i terorisanja građana Sarajeva.
Prethodnom predislokacijom naoružanja iz kasarni u gradu na područja gdje je srpsko stanovništvo činilo apsolutnu etničku većinu, ukopavanjem na položajima oko Sarajeva, naoružavanjem isključivo srpskog stanovništva, (JNA je naoružala i opremila 33.200 dobrovoljaca, uglavnom pristalica SDS-a u zoni sarajevskog 4. korpusa JNA) i brojnim drugim aktivnostima JNA je otvoreno učestvovala u realizaciji velikosrpskih ciljeva. Aktivnost na predislokaciji naoružanja iz grada na “sigurnije prostore” trajala je čak do kraja aprila 1992. godine, perioda kada je granatiranje grada postajalo sve učestalije.
Na sjednici krnjeg Predsjedništva SFRJ od 6. aprila 1992, načelnik generalštaba oružanih snaga krnje SFRJ,izvještava o tome kako su snage JNA potpuno okružile grad: “Sarajevo je, sada, najkritičnija tačka na teritoriji BiH. Situacija u gradu se teško kontroliše. Naše snage su u Sarajevu, uglavnom, zauzele aerodrom. (...) Zatim, blokirana je škola MUP-a, koju su blokirale srpske oružane snage; drže se ključni objekti oko Sarajeva i uspostavljena je kontrola na potpunoj blokadi Sarajeva da se spreči svaki dolazak sa strane u grad.” (ICTY, 04665006, Predsedništvo SFRJ, Strogo poverljivo, Stenografske beleške sa 192. sednice Predsedništva Socijalističke federativne republike Jugoslavije održane 6. aprila 1992, Beograd, 1992, 6-7).
Sistematsko i neselektivno granatiranje sa položaja na koje su jedinice JNA prethodno ukopale tešku artiljeriju oko grada demonstriralo je jasnu premoć u naoružanju naspram prethodno razoružane Teritorijalne odbrane, specijalnih jedinica MUP-a i građana Sarajeva koji su stali u odbranu grada. Suočeni sa žestinom napada, spontano, u patikama i trenerkama, građani Sarajeva su organizovali odbranu grada. Zahvaljujući prvobitnim uspjesima odbrane gradskih naselja, odbrambene snage će prerasti u respektabilni u Prvi korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine, čiji borci su se istakli izvanrednim junačkim podvizima u borbi protiv mnogo nadmoćnijeg neprijatelja i spriječili potpunu okupaciju grada Sarajeva.
Piše: Dr. sc. Merisa Karović-Babić, viši naučni saradnik, Univerzitet u Sarajevu - Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Izvori:
Merisa Karović-Babić, Sarajevske barikade: Karakazan i mišolovka. Okruženje sa „sve četiri strane sveta“, u zborniku radova: Između rata i mira: Sarajevo u prelomnim godinama 20. stoljeća, [ur. Husnija Kamberović]. Sarajevo: Udruženje za modernu historiju, UMHIS, 2020, (Edicija Zbornici; knj. 10), 133-168.
Merisa Karović-Babić, Sarajevo, 2. i 3. maj 1992. godine. Žrtve, interpretacije, manipulacije, Historijski pogledi 10, Centar za istraživanje moderne i savremene historije Tuzla, 2023, https://doi.org/10.52259/historijskipogledi.2023.6.10.260 260-282;