Piše: Dr. Merisa Karović-Babić, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA
Izvor: Nap.ba
Početkom 1993. godine na međunarodnu političku scenu stupa Vance-Owenov mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu, prema kojem je veliki dio teritorije istočne Bosne (veći dio općina Zvornik, Vlasenica, Bratunac, Srebrenica, Rogatica, Višegrad, Goražde i Foča) trebao pripasti provinciji broj 5. Radilo se o jednoj od tri provincije u kojoj bi, prema odredbama Vance-Owenovog mirovnog plana, Bošnjaci činili većinu.
Spomenuti gradovi su, prema popisu iz 1991. godine imali natpolovičnu većinu bošnjačkog stanovništva. To je bio jedini logičan princip - etnička zastupljenost naroda prema popisu iz 1991., odnosno nepriznavanje ratom i genocidnom politikom okupirane teritorije. Međutim, to bi ujedno značilo i povlačenje "svih srpskih snaga" iz navedenih područja, kao i demilitarizaciju koja bi trebala biti provedena pod nadzorom UNPROFOR-a.
Budući da je crtanje karata posredstvom medijatora za bivšu Jugoslaviju bilo u potpunoj kontradikciji sa genocidnim "strateškim ciljevima srpskog naroda", koji su se odnosili na brisanje granica na rijeci Drini, umjesto povlačenja neophodnog za implementaciju aktualnog mirovnog plana, jedinice VRs i VJ su užurbano krenule u ostvarivanje navedenih ciljeva, preciziranih Direktivom br. 4. VRs-a od novembra 1992. godine, kao i mnogim drugim dokumentima.
Zahvaljujući angažovanju Užičkog korpusa Vojske Jugoslavije, te intenzivnom pritisku, granatiranju, djelovanjem teškom artiljerijom po civilnim ciljevima, srpske snage su u martu 1993. godine okupirale Cersku, Kamenicu i Konjević Polje. Tokom prve polovine marta 1993. godine, veliki broj izbjeglica, praćenih konstantnim zasjedama i granatiranjem od strane VRs-a, kretale su se prema selima koja su i dalje bila pod kontrolom ARBiH, da bi naposlijetku stigli u Srebrenicu. U toj ofanzivi Žepa je potpuno odvojena od Srebrenice, čime je postala izolovana enklava sama za sebe, odvojena uskim koridorom pod kontrolom VRs-a.
Humanitarna situacija bila je "potpuno tragična", na ulicama, "otvorenom zraku, bez ikakvog zaklona", i snijegu, spavalo je hiljade raseljenih osoba.
Ponukan izvještajima o očajnoj situaciji u gradu, nakon obilaska Cerske i Konjević Polja, komandant UNPROFOR-a, general Morillon je 11. marta posjetio Srebrenicu. Nakon sastanka sa komandantom 28. divizije Armije RBiH Naserom Orićem, Morillona je okružilo mnogo žena i djece koji su očekivali da riješi novonastalu situaciju, ne dozvolivši mu da izađe iz grada. Kako bi umirio nezadovoljnu masu ljudi, komandant UNPROFOR-a je izrekao čuvenu rečenicu: "Ja sam sada odlučio ostati u Srebrenici. Vi ste sada pod zaštitom UN snaga..."
S ciljem da ubijede Ratka Mladića kako je neophodno razmjestiti kanadske trupe u Srebrenicu, komandanti UNPROFOR-a, generali Wahlgren i Morillon su se 9. aprila 1993. sastali s njim, Miloševićem i Gverom u Beogradu. Dva dana nakon ovog beogradskog sastanka, 12. aprila, dok je general Wahlgren ponovno okušavao svoje pregovaračke sposobnosti, ovoga puta na sarajevskom aerodromu, ubjeđujući generala Mladića da UNPROFOR ima mandat rasporediti svoje snage u Srebrenicu, sa položaja VRs-a granatirano je betonsko igralište ispred Srednjoškolskog centra, kada je ubijeno 70, a ranjeno preko 100 civila. "Bolnica je bila prepuna ranjenika. Mnogi su ležali na hodnicima. Amputacije su vršene ručnom pilom bez anestezije."
Službenici UNPROFOR-a, koji su se tada nalazili u Srebrenici, obavijesili su komandu UNPROFOR-a o ovom zločinu, nakon čega je general Wahlgren poslao poruku na Pale, kao "izraz njegove duboke zabrinutosti za ovaj užasan razvoj događaja u već ionako strašnoj situaciji, koja ubrzano postaje sve gora." Grad je intenzivno granatiran i narednog dana, kada su "Srbi preko UNHCR-a uputili ultimatum za predaju" u roku od 48 sati.
U Vijeću sigurnosti je usvojena Rezolucija 819 - prva od dvije rezolucije kojima je šest bosanskohercegovačkih gradova proglašeno za sigurne zone. To je značilo da je još uvijek bilo nejasno šta bi sigurne zone zapravo trebale predstavljati, a u periodu kada je ona usvojena, uveliko su se nagovještavale konkretnije akcije, poput vojne intervencije na položaje VRs-a. Ove su bojazni predstavljale glavni razlog zbog kojega je Karadžić izdao pomenutu naredbu GŠ VRs-a da se njihove snage zaustave na dostignutim položajima u i oko Srebrenice.
Budući da je Rezolucijom potvrđen "suverenitet, teritorijalna cjelovitost i politička neovisnost Bosne i Hercegovine", a da se od SRJ zahtijevalo da "odmah obustavi dotok vojnog naoružanja, opreme i usluga", kao i da "poduzme sve mjere u okviru vlastitih mogućnosti u smjeru sprečavanja počinjavanja zločina genocida", niti u jednom paragrafu teksta Rezolucije nije ni nagoviješteno bilo šta, što bi moglo navesti na zaključak kako pripadnici Armije RBiH u Srebrenici trebaju predati svoje, ionako malobrojno naoružanje. Dakle, iako u samom tekstu Rezolucije nigdje nije spomenuto razoružanje stanovnika Srebrenice, naprotiv, dan ranije, pokrenuta je inicijativa o ukidanju embarga na uvoz naoružanja, čini se da je ona poslužila kao povod realizacije planova komande UNPROFOR-a na terenu posredstvom generala Morillona.
U vrijeme rasprava o Rezoluciji, Vijeće uopće nije znalo da su se odvijali pregovori, u kojima je komandant UNPROFOR-a aktivno učestvovao, ubjeđujući komandata Armije RBiH da potpiše sporazum o demilitarizaciji. Svjesni činjenice da veličina i oprema kanadske jednice koja je podrazumijevala malu grupu od 143 lako naoružana vojnika, "nije bila impresivna" te "ni sebi nije ulijevala neko povjerenje", Sekretarijat UN-a se ogradio da je "demilitarizacija Srebrenice bila korak dogovoren od strana, a ne nešto što je predloženo od strane Ujedinjenih nacija."
U međuvremenu, kanadska Vlada, pravdajući se time da je mislila da će zadatak njihovih vojnika biti "striktno humanitarne prirode", isticala je kako je njihov položaj vrlo nesiguran, te zaključila da prisustvo UN-a u Srebrenici treba internacionalizirati, zahtijevajući pojačanje britanskim i francuskim vojnicima.
Dana 18. aprila 1993. godine potpisan je preliminarni Sporazum o demilitarizaciji, prema kojem je odlučeno da se "formira komisija za kontrolu prekida vatre, primopredaju naoružanja i vojne opreme muslimanskih jedinica a i regulisanje svih pitanja oko demilitarizacije šireg rejona Srebrenice, odobrena su tri člana VRs-a, koja bi, pod zaštitom snaga UNPROFOR-a 19. aprila trebala doći u Srebrenicu i pristupiti radu."
U izvještaju kojeg je glavni štab UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu podnio komandi u Zagrebu, navodi se kako je oružje stavljeno pod kontrolu UNPROFOR-a i da je proces demilitarizacije grada gotov. Nakon ovog izvještaja, iz Sekretarijata UN-a se priznaje kako su, uz "hrabre izjave o spremnosti UNPROFOR-a da se odupre napadima na Srebrenicu", svjesni činjenice da "teret ostaje na stranama da tretiraju Srebrenicu kao sigurnu zonu".
S ciljem da procijeni situaciju na terenu i sačini izvještaj o tome, u skladu sa paragrafom 12 iz Rezolucije 819, u periodu od 22-27. aprila 1993., Bosnu i Hercegovinu je posjetila Misija članova Vijeća sigurnosti, koju su, na čelu sa predstavnikom Venecule Diegom Arriom, činili još predstavnici Francuske, Mađarske, Novog Zelanda, Pakistana i Rusije. U Srebrenici su boravili 25. aprila, gdje su obišli UNPROFOR-ova osmatračka mjesta na uzvisinama koje okružuju grad.
Misija je dala poprilično negativnu ocjenu u implementaciji Rezolucije 819, konstatujući da su, u protekloj sedmici, dakle nakon što je potpisan sporazum o demilitarizaciji, "Srbi iskopali 47 novih rovova. Tenkovi i teško naoružanje se mogu vidjeti na udaljenosti od 900 metara sa jedne osmatračnice. Očigledno je da, ne samo da se srpske paravojne trupe ne povlače kao što zahtijeva Rezolucija 819 (1993.), nego čak pojačavaju pritisak na grad." U Izvještaju je još naglašeno da je grad prenaseljen, bez pitke vode, struje, medicinske pomoći, da ljudi spavaju na ulicama, koje ujedno služe i kao toalet, te da se u Srebrenici upravo dešava "usporeni proces genocida". Nažalost, slične prizore danas gledamo sa palestinskim narodom u Pojasu Gaze.
Uzimajući u obzir ovako negativan stav o primjeni sigurne zone u Srebrenici, kao i kasniji događaji, naveli su Diega Arriu, tadašnjeg predstavnika Venecuele kao nestalne članice u Vijeću sigurnosti UN-a, da kao svjedok Tužiteljstva ICTY-a u predmetu "Slobodan Milošević", 10 godina nakon ovih događaja, konstatuje kako je ova rezolucija "osigurala politički paravan u odnosu na mišljenje međunarodne javnosti, a ne i stvarnu zaštitu stanovnika Srebrenice. Mi smo od samog početka znali da je Rezolucija 819 najobičnija farsa. Prevara za koju smatram da ne bi bila izvodiva bez podrške stalnih država članica Vijeća i samog generalnog sekretara UN-a."
Premda ni u Rezoluciji 824, kojom je još pet bosanskohercegovačkih gradova proglašeno za sigurne zone, niti u jednom paragrafu nije nagoviješteno kako područja koja su proglašena "sigurnim" treba demilitarizovati, dva dana nakon njenog usvajanja, 8. maja 1993. godine potpisan je sporazum o demilitarizaciji Srebrenice i Žepe, a naglašeno je da bi "demilitarizovana područja trebala uključivati područja unutar sadašnjih linija konflikta." Prema članu 2 navedenog Sporazuma, UNPROFOR bi trebao označiti demilitarizovanu zonu upotrebom ploča na kojima bi trebalo pisati na engleskom, srpskom i bosanskom jeziku, latinicom i ćirilicom: "Demilitarizovana zona, svaka vojna operacija je strogo zabranjena, član 60, Prvog dopunskog protokola uz Ženevske konvencije".
Za razliku od ranijeg sporazuma o demilitarizaciji od 18. aprila 1993., ovaj se poziva na član 60 Dopunskog protokola I o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine, a koji se odnosi na definiranje demilitarizovanih zona. Također, zanimljivo je da je ovaj sporazum, od još pet gradova proglašenih sigurnim zonama izdvojio samo Žepu i, vežući je uz Srebrenicu, proglasio demilitarizovanom zonom.
Genocid počinjen u Srebrenici i Žepi ukazuje na to da je Sporazum o njihovoj demilitarizaciji, potpisan u aprilu i maju 1993. godine, već tada ujedno značio i kapitulaciju navedenih područja, budući da nepostojanje jasnog mandata UNPROFOR-a, kao i nedovoljnog broja trupa ni na koji način nisu navedene zone učinili "sigurnim".
Tekst je nastao na osnovu autoricinog naučnog rada objavljenog 2021. godine, referenca: REZOLUCIJA 819 – Srebrenica, april 1993, "Genocid nad Bošnjacima, Srebrenica 1995-2020: Uzroci, razmjere, posljedice" (Zbornik radova), Univerzitet u Sarajevu - Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2021, str. 334-360.