Znaci upozorenja na dolazeću katastrofu “sigurnih zona” UN-a u istočnoj Bosni bili su i vidljivi i registrirani, samo su reakcije izostale ili su bile neadekvatne. Izostanak bilo kakve aktivnosti na zaustavljanju napada na “sigurnu zonu” u početnoj fazi, u kojoj ga je još uvijek bilo moguće zaustaviti, zvaničnici UN-a objašnjavali su procjenama da se radi o ograničenoj akciji, usmjerenoj na smanjenje enklave, presijecanje puteva i slično, kao da već i to nije bio dovoljan razlog za preduzimanje mjera na koje su bili obavezani vlastitim mandatom.
Autor je viši stručni suradnik u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA
Izvor: Bosna.hr
Vašingtonskim sporazumom potpisanim u martu 1994. zaustavljen je sukob Armije RBiH sa HVO-om i HV-om i stvorena Federacija Bosne i Hercegovine. Ovaj sporazum, inače produkt američke diplomatske inicijative, istovremeno je značio i krah koncepta podjele zemlje na tri nacionalne republike predviđen Oven-Stoltenbergovim mirovnim planom. Time je devalviran značaj Međunarodne konferencije o Jugoslaviji i stvoren svojevrstan vakum u traganju za rješenjem bosanskohercegovačke krize.
Zbog toga je već u aprilu formirano novo radno tijelo nazvano Kontakt-grupa. Sačinjavali su ga predstavnici SAD-a, Rusije, Velike Britanije, Francuske i Njemačke, koji su zajedno sa kopredsjednicima Međunarodne konferencije o Jugoslaviji trebali pripremiti novi mirovni plan, zasnovan na drukčijem konceptu. Taj novi koncept nije polazio od ustavnih i političkih rješenja kao svi prethodni planovi za Bosnu i Hercegovinu, već od mape teritorijalnog razgraničenja, nakon čijeg prihvatanja su trebali početi razgovori o mogućem ustavnom uređenju.
U osnovi, novi pristup predstavljao je kompromis između prethodnih planova i Vašingtonskog sporazuma. Vašingtonska distribucija teritorije Bosne i Hercegovine u omjeru 58:42% za Federaciju, ocijenjena je nerealističnom i ponuda je resetovana na poznatu formulu 51:49%, do koje se došlo u završnoj fazi pregovora na bazi Oven-Stoltenbergovog plana. Ponuđena je i karta razgraničenja entiteta prema ovoj formuli. Primjereno značaju sila članica Kontakt-grupe, ustanovljen je princip “uzmi-ili-ostavi” kao način odlučivanja o prihvatanju plana.
Srpska strana nastojala je postići promjenu takvog pristupa i predlagala da se tražena distribucija ostvari zamjenama teritorija, pri čemu su sjeverni izlaz iz Sarajeva nudili za istočnobosanske enklave Srebrenicu, Žepu i Goražde, a cijelu Bosansku posavinu tražili za sebe nudeći u zamjenu zapadnu Slavoniju u Hrvatskoj. Bilo je i drugih kombinacija, poput Miloševićeve računice da je ponuđeni omjer Srbima prihvatljiv jer će naknadno biti kompenziran teritorijom Abdićeve autonomije u Bosanskoj krajini.
No, prvih mjeseci svog djelovanja Kontakt-grupa nije bila sklona kompromisima ove vrste i tražilo se jasno očitovanje o prihvatanju ili odbijanju plana. Na zajedničkom zasjedanju Ustavotvorne skupštine Federacije i Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, održanom 18. jula, prihvaćen je mirovni plan Kontakt-grupe. S druge strane, srpsko rukovodstvo u Bosni i Hercegovini zadržalo je stav da „plan treba odbiti, a rat dobiti“. Zbog toga se ovo rukovodstvo na čelu sa Radovanom Karadžićem našlo se u gotovo potpunoj diplomatskoj izolaciji.
Krajem ljeta 1994. oživjela su i bosanskohercegovačka bojišta. Razvoj vojnih operacija je i na tom polju na vidjelo iznio efekte Vašingtonskog sporazuma. Najprije su naoružanje, oprema i municija, kao i sirovine za njihovu proizvodnju, uz saglasnost Hrvatske i blagonaklono toleriranje od strane SAD-a, u mnogo većim količinama stizali u Bosnu i Hercegovinu. Zatim se počeo mijenjati odnos snaga na ratištu. Unaprijeđena ofanzivna moć ARBiH omogućila je da u drugoj polovini 1994. bude oslobođeno 1.824 kvadratnih kilometara, što je predstavljalo oko 3,7% ukupne teritorije Bosne i Hercegovine.
Odgovor srpskih snaga bio je težišno usmjeren na najosjetljivije tačke odbrane, koje su se nalazile na područjima koja su rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a u maju 1993. proglašena “sigurnim zonama”. Srebrenica, Žepa, Goražde, Sarajevo, Tuzla i Bihać trebali su biti pošteđeni oružanih napada i drugih neprijateljskih postupaka, što su nadzirale UN-ove snage na terenu. Kako zaštitu nije bilo moguće ostvariti isključivo nadziranjem, Savjet sigurnosti je proširio njihov mandat ovlaštenjem da poduzmu sve potrebne mjere samoodbrane, uključujući i upotrebu sile, kao odgovor na oružane napade na “sigurne zone”. To UNPROFOR nije učinilo efikasnim zaštitnikom.
Tokom tri velike krize izazvane napadima srpskih snaga na “sigurne zone” Sarajeva, Goražda i Bihaća tokom 1994. godine, samo je angažiranje NATO-a i djelovanje njegovih zračnih snaga efikasno doprinosilo da napadi budu zaustavljeni, dok je prisustvo mirovnih snaga i njihovo djelovanje otežavalo i ograničavalo mogućnosti efikasne upotrebe zračne sile, a angažiranje međunarodne zajednice u velikoj mjeri svodilo na pitanja njihove sigurnosti. Brutalnost napada na „sigurne zone“ i agresivan odnos prema mirovnim snagama UN-a ustalili su se kao trajni modus operandi kojim je srpska strana nastojala ostvariti ustupke međunarodne zajednice i ojačati svoju pregovaračku poziciju.
Posljednja ratna godina u Bosni i Hercegovini počela je četveromjesečnim prekidom vatre. Primirje je, suprotno očekivanjima, donijelo zastoj mirovnih nastojanja. Krajem januara članovi Kontakt-grupe odlučili su privremeno okončati svoju misiju. Kao mogući izlaz iz diplomatskog ćorsokaka pominjana je eventualna nova međunarodna konferencija. Razrađivane su i varijante djelovanja u pretpostavljenoj situaciji potpunog neuspjeha pregovora i eskalacije rata, posebno u pogledu zaštite povlačenja snaga UNPROFOR-a iz Bosne i Hercegovine.
Krajem februara srpske snage počele su ponovo ograničavati ulazak humanitarnih konvoja u istočnobosanske enklave. Polovinom marta zatvorile su i „plave puteve“ kojima je dopremana pomoć Sarajevu. General Ratko Mladić saopćio je komandantu UNPROFOR-a generalu Rupertu Smitu da je nezadovoljan režimom „sigurnih zona“ kao takvim, i da bi mogao preduzeti vojnu akciju protiv njih. Mogućnost međunarodne vojne intervencije, na koju je upozoren, samouvjereno je odbacio, i srpske snage su nastavile sa kontinuiranim pritiskom.
Takav odnos ubrzo je počeo dobijati odgovore na bojnom polju. ARBiH reagirala je napadima na planinskim visovima Vlašića i Majevice i na nekoliko drugih mjesta. Napadi na Vlašiću izvedeni su s velikim uspjehom i predstavljali su snažan udarac neprijatelju, dok su na Majevici srpske snage, sa pojačanjima dopremljenim helikopterima iz Jugoslavije, odbranile svoje položaje. Hrvatske snage su još od novembra prethodne godine i vremena bihaćke krize napredovale prema visovima Dinare i istočnom dijelu Livanjskog polja, što je na istom pravcu uspješno nastavljeno tokom aprila 1995. Početkom maja operacijom “Bljesak” HV-a je u jednom naletu ovladala teritorijom zapadne Slavonije. Ishodi ovih vojnih aktivnosti učinili su očitim promjene u odnosima snaga na ratištu i dodatno istakli trendove koji nisu bili povoljni za srpsku stranu.
Ne bez poveznice sa navedenim razvojem, u aprilu 1995. ponovo je aktivirana Kontakt-grupa, koja je nastojala oživjeti pregovore i produžiti prekid vatre. Srpsko političko i vojno rukovodstvo i dalje je bilo u diplomatskoj izolaciji i isključeno iz zvaničnih mirovnih pregovora. Jedini način povratka na diplomatsku scenu vidjeli su u bilo kakvoj značajnijoj vojnoj pobjedi i u užasima nove humanitarne katastrofe, kakvi su i inače pratili srpske vojne pobjede, koji bi zatim sa stranica štampe i televizijskih kanala svijetu skrenuli pažnju na nužnost uvažavanja njihovog mišljenja i stavova. To su bez značajnijeg uspjeha pokušali izvesti tokom novembarske ofanzive na Bihać. Za veće rezultate, po ovoj sumanutoj logici, bili su potrebni veći užasi. Kao tačka najveće medijske i diplomatske pažnje svijeta, za takav poduhvat izabrano je najprije Sarajevo.
Incidenti i napadi na grad tokom aprila postajali su sve češći i ozbiljniji. Početkom maja srpske snage počinile su nove masakre civila. Granatiranje je bilo toliko intenzivno da je komanda UNPROFOR-a zatražila zračnu podršku NATO-a, koja nije odobrena. Napadi su i dalje pojačavani, uz sve češću upotrebu tenkova i modificiranih avio-bombi. Situacija je dodatno pogoršana kada su pripadnici VRS-a počeli izvlačiti teška oruđa iz sabirnih punktova pod kontrolom UN-a. Na zahtjev UNPROFOR-a 25. maja u popodnevnim satima konačno su izvršeni upozoravajući zračni udari po jednom praznom skladištu municije u blizini Pala.
To je bio tek simboličan odgovor, nakon kojeg su srpske snage intenzivirale i proširile napade i na druge “sigurne zone”. U ranim večernjim satima 25. maja sa srpskih položaja na Majevici ispaljene su haubičke granate na Tuzlu, od kojih je jedna pala na sam centar grada i uzrokovala masakr civila na Tuzlanskoj kapiji.
Kao što smo prethodno napomenuli, meta intenzivnih napada bile su i same mirovne snage. Do popodneva 26. maja preko 400 pripadnika UN-a na području pod srpskom kontrolom bilo je razoružano i uzeto za taoce. Jedan broj UN-ovih vojnika srpski otmičari koristili su kao živi štit oko potencijalnih ciljeva NATO-ovih zračnih snaga. Pripadnici VRS-a su 27. maja zauzeli francuski položaj na Vrbanja-mostu u Sarajevu, pri čemu su ubili dvojicu i zarobili 11 francuskih vojnika. Otprilike u isto vrijeme na području Goražda uzeli su za taoce još 30 pripadnika UNPROFOR-a, zajedno s njihovim vozilima i opremom. Raketom zemlja-zrak početkom juna oborili su američki borbeni avion F-16, koji je bio u misiji kontrole zone zabrane letova iznad Bosne i Hercegovine.
Nemoć međunarodne zajednica i snaga UN-a na terenu bila je potpuna i očigledna. Zbog toga su ministri odbrane EU i NATO-a donijeli odluku o stvaranju snaga za brze reakcije i njihovom upućivanju u Bosnu i Hercegovinu u cilju neposredne podrške i zaštite UN-ovih snaga. Trebale su brojati oko 5.000 ljudi, opremljenih teškom artiljerijom, oklopnim vozilima, borbenim i transportnim helikopterima. Do njihovog dolaska u Bosnu i Hercegovinu i dovođenja u borbenu gotovost potrebnu za izvršenje misije koja im je dodijeljena, proći će više od dva mjeseca. Za to vrijeme događaji su se i dalje odvijali unutar opisane matrice.
Zvaničnici UN-a pokušavali su izdejstvovati oslobađanje talaca pregovorima. Znakovit i značajan za tumačenje kasnijeg razvoja situacije, posebno sudbine Srebrenice, bio je sastanak između komandanta mirovnih snaga UN-a u bivšoj Jugoslaviji francuskog generala Bernara Žanvijea i generala Ratka Mladića, održan 4. juna u Malom Zvorniku u Srbiji. Iako je do konačnog dogovora i oslobađanja talaca održano još nekoliko sastanaka sa srpskim predstavnicima, upravo se za ovaj susret veže mišljenje da je tada postignut sramni dogovor po kojem je oslobađanje talaca UN-a izvršeno u zamjenu za garancije da neće biti novih vazdušnih napada na srpske položaje i vojne objekte, bez obzira na njihovo daljnje djelovanje.
Iako su najviši predstavnici UN-a i UNPROFOR-a demantirali da su date bilo kakve formalne garancije srpskom rukovodstvu u Bosni i Hercegovini, validni srpski izvori govore o tome da su taoci pušteni uz jugoslavensko posredovanje, zbog toga što su preko Jugoslavije primljene neizravne garancije zapadnoevropskih vlada da novih zračnih udara neće biti. I nije ih ni bilo.
Početkom juna jedna srpska oružana formacija upala je u srebreničku enklavu, napravila zasjedu i ubila izvjestan broj civila. Zatim su srpske snage zatražile od UNPROFOR-a da pomjeri jednu osmatračnicu na južnoj granici enklave, a kada je UNPROFOR to odbio, napale su spomenuti položaj. Prije predaje osmatračnice, komandant Holandskog bataljona tražio je blisku zračnu podršku NATO-a, ali taj zahtjev nije odobren i incident je okončan bez posljedica po srpske napadače. Snage VRS-a su 23. juna ponovo napale enklavu i ispalile oko 20 granata na Srebrenicu, ubivši jednog i ranivši više civila. Ni ovaj napad na “sigurnu zonu” nije doveo do reakcija UN-a.
Komandant UNPROFOR-a general Smit je krajem juna u Sarajevu, u razgovoru s novim kopredsjednikom Konferencije o Jugoslaviji Karlom Biltom, iznio uvjerenje da bi ARBiH do kraja godine mogla narasti i ojačati dovoljno da može pretrpjeti gubitke potrebne da bi se probio obruč oko Sarajeva. Cijenio je i da bi dalje napredovanje hrvatskih snaga duž Livanjskog polja i Dinare moglo potpuno promijeniti strategijsku situaciju. Zbog toga je smatrao, i to je prenio Biltu, da će Srbi napasti i zauzeti istočne enklave.
Dakle, znaci upozorenja na dolazeću katastrofu “sigurnih zona” UN-a u istočnoj Bosni bili su i vidljivi i registrirani, samo su reakcije izostale ili su bile neadekvatne.
Junski samit lidera zemalja Evropske unije, svojim odlukama uglavnom je ponovio poznate stavove plana Kontakt-grupe i zahtjevao novo četveromjesečno primirje. Na tome je bio baziran i plan francuskog predsjednika Širaka. U vezi s takvim nastojanjima, tokom juna se moglo očitovati i određeno zahlađenje američkog odnosa prema političkoj liniji rukovodstva Bosne i Hercegovine, izraženoj u odbijanju daljeg popuštanja srpskim zahtjevima i u opredjeljenju za nastavak oružane borbe.
Početkom jula bosanskohercegovački premijer Haris Silajdžić se, prema Biltovim sjećanjima, mnogo više nego u ishod mirovne inicijative uzdao u dvotrećinsku odluku američkog Kongresa o ukidanju embarga na uvoz naoružanja za Bosnu i Hercegovinu, što je očekivao kao ishod glasanja zakazanog za 10. juli. Međutim, glasanje u Kongresu odgođeno je za jednu sedmicu. Bila je to upravo ona sedmica nakon koje više ništa u cijeloj situaciji nije bilo isto.
Nakon demilitarizacije Srebrenice i Žepe u aprilu 1993. i proglašenja podrinjskih enklava “zaštićenim zonama”, one su postale svojevrsni koncentracioni logori za njihovo bošnjačko stanovništvo. Uz blokadu koja je podrazumijevala ograničavanje slobode kretanja, prekid dotura humanitarne pomoći i smišljeno proizvođenje krajnje oskudice u svim životnim potrebama, konstantni su bili upadi i napadi od strane srpskih snaga, na koje su bosanskohercegovačke vlasti ulagale proteste i zbog kojih, kao u primjerima opisanih napada tokom juna, nije bilo reakcija UNPROFOR-a.
Kada je 6. jula 1995. pokrenut opći srpski napad na Srebrenicu, koji je kao i prethodni počeo atacima na osmatračnice UNPROFOR-a, ponovo je tražena bliska zračna podrška NATO-a, koja u sistemu odlučivanja s dvostrukim ključem nije odobrena. Izostanak bilo kakve aktivnosti na zaustavljanju napada na “sigurnu zonu” u početnoj fazi, u kojoj ga je još uvijek bilo moguće zaustaviti, zvaničnici UN-a objašnjavali su procjenama da se radi o ograničenoj akciji, usmjerenoj na smanjenje enklave, presijecanje puteva i slično, kao da već i to nije bio dovoljan razlog za preduzimanje mjera na koje su bili obavezani vlastitim mandatom. Na sastanku, koji je generalni sekterar UN-a održao sa svojim saradnicima u Ženevi 8. jula, kojem su prisustvovali i komandanti UNPROFOR-a, situacija u Srebrenici nije ni spomenuta.
Za to vrijeme napadi i granatiranje Srebrenice nisu prestajali. Srpske snage su 9. jula prodrle duboko u enklavu i došle na kilometar od grada. Specijalni predstavnik generalnog sekretara UN-a je 10. jula obmanuo Savjet sigurnosti izvještajem da je napredovanje zaustavljeno i da je srpska vojska prestala s granatiranjem grada. U stvarnosti granatiranje je trajalo cijeli dan, a borbe slabih snaga ARBiH i napadača vođene su na nekoliko pravaca. Predvečer tog dana srpska pješadija izbila je na uzvišenja južno od Srebrenice. Snage UN-a ispalile su hice upozorenja prema njima i upućen je zahtjev za blisku zračnu podršku, do koje ponovo nije došlo. Narednog dana srpska vojska ušla je u Srebrenicu. Načelnik štaba 28. divizije ARBiH Ramiz Bećirević 12. jula oko dva sata ujutro javio je Komandi 2. korpusa da je Srebrenica od 11. jula popodne okupiran grad i da s preostalim jedinicama kreće u proboj iz enklave.
Ovo je označilo kraj “sigurne zone” UN-a Srebrenica i početak ispisivanja najsramnijih stranica evropske historije nakon Drugog svjetskog rata. Narednih dana besprizornom svirepošću prema zarobljenim civilima i pojedinačnim i masovnim ubistvima više od 8.000 muškaraca, srpske snage počinile su zločin Genocida nad Bošnjacima. Obaveza podsjećanja na ove činjenice i njihov kontekst je univerzalni civilizacijski i moralni imperativ koji proizilazi iz same prirode genocida kao najtežeg oblika zločina.
Za nas u Bosni i Hercegovini svaka ozbiljnija politička kriza, a jednu takvu upravo proživljavamo, obavezu podsjećanja na zločine i stradanja ističe i kao bitno praktično pitanje u setu pretpostavki našeg opstanka.
Izlaganje na okruglom stolu u Hrvatskom saboru povodom 30. godina od Genocida u Srebrenici na temu, Hrvatski sabor, Zagreb, 23. maj 2025.