Zavjet šutnje, nepravda i čekanje: 31. godišnjica monstruoznog spaljivanja civila u Višegradu

"Srpski zločinci, predvođeni zločincem Milanom Lukićem su u kuću zatvorili 72 bošnjačka civila. Lukić je lično tražio da mu se dovede što više civila, a svi izlazi iz kuće bili su zatvoreni. Izvršen je monstruozni zločin u cilju velikosrpskog projekta pokolja, istrebljenja masovnog progona Bošnjaka iz Višegrada i doline rijeke Drine", podsjeća Kuka.

Izvršioci zločina su najprije pucali po kući, a potom su bacili bombe, a nakon toga zapaljivu materiju od koje je nastao plamen.

"Utvrđen je i poznat identitet za 45 žrtava, dok za preostale žrtve ni 31 godinu nakon zločina nisu poznati podaci, osim da su bili civili bošnjačke nacionalnosti. Većina žrtava monstruoznog zločina na Bikavcu bila je iz Višegradske župe, samo iz sela Velike Gostilje bile su 23 osobe. Iz sela Prelovo u ovoj kući je zapaljena Mina Vilić (supruga Hamdije) sa troje maloljetne djece ispod deset godina (Nihada, Nihad i Zineta). Od poznatih žrtava, najmlađa je jednogodišnji Ensar, sin Esada Tufekčića. Spaljena je i Esadova petogodišnja kćerka Elma. Četvero djece je mlađe od dvije godine, a ukupno je spaljeno 16 djece. Najstarija žrtva je Tija Šabanović, koja je u trenutku spaljivanja imala 88 godina. Prosječna starost žrtva je oko 30 godina", kaže Kuka.

Sramni zavjet šutnje

Narednog jutra, 28. juna, na Vidovdan, u blizini spaljene kuće na Bikavcu bio je zastrašujući prizor, ostaci zgarišta,a u zraku se osjećao stravičan zadah spaljenih ljudskih tijela. Zehra Turjačanin je jedina preživjela ovo spaljivanje. Uspjela je razbiti manji prozor s gornje strane kuće, izaći i spasiti se iz pakla. Svjedočila je o užasnom zločinu. Ona je u vatri zadobila opekotine trećeg stepena.

"Ovakvi stravični zločini samo su nastavak okrutnosti učinjenih u Drugom svjetskom ratu muslimanskom stanovništvu budući da su i u tim tragičnim vremenima četnici činili brojne zločine. I tada su zatvarali muslimane u kuće, u njih ubacivali ručne bombe, a potom od tih kuća činili vatrene buktinje. U slučaju živih lomača u Višegradu zabrinjava dugogodišnji sramni zavjet šutnje, kako izvršilaca ovog gnusnog zločina, tako i svih komšija Višegrađana srpske nacionalnosti. Nemoguće je bilo učiniti tako gnusne i monstruozne zločine spaljivanja, planirane i organizirane,a da samo nekolicina pojedinaca (izvršilaca) zna za to", smatra Kuka.

Za zločin na Bikavcu pravosnažnom presudom Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Hagu osuđen je jedino zločinac Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora. Sredoje Lukić, kao i Oliver Krsmanović za ovaj zločin nisu odgovarali, jer sudovi nisu mogli utvrditi njihovo prisustvo, iako je Haško tužilaštvo, odnosno Tužilaštvo Bosne i Hercegovine tražilo da ih se pravosnažno presudi za učešće i u navedenom zločinu.

"Nezamislivo je da je samo jedna osoba mogla počiniti ovakav zločin, pripremiti, do u detalje organizirati i provesti. Pretresno vijeće nije utvrdilo, van razumne sumnje, da je navedenom zločinu prisustvovao i Sredoje Lukić. Također, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je za ovaj zločin teretilo i zločinca Olivera Krsmanovića. Međutim, nevjerovatna je konstatacija Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine, u Drugostepenoj presudi protiv zločinca Olivera Krsmanovića, u kome stoji da "učešće i uloga optuženog Krsmanovića u cijelom događaju nije do kraja razjašnjena"", kaže Ermin Kuka.

Glas u ime žrtava

Dodaje da je obaveza preživjelih sjećanje i pamćenje, te dokumentiranje zločina.

"Jer smo tu da bi bili glas žrtve i glas istine. Naše pamćenje i podsjećanje je upravo borba za istinu, kao najvišu naučnu i civilizacijsku vrijednost", kaže Kuka.