I dalje postoji otvoreno poricanje. Imamo i poricanje u dijelu da li su ovi slučajevi i iskazi svjedoka i preživjelih valjani, da li govore istinu. To se od početka osporava, i u tom smislu će osuđeni biti heroji u svojim lokalnim zajednicama, ističe prof. dr. Arne Johan Vetlesen
Pred Generalnom skupštinom UN-a sutra će se naći prijedlog rezolucije o genocidu u Srebrenici. Broj kosponzora rezolucije povećao se na 39, a njenim usvajanjem 11. juli obilježavao bi se kao Međunarodni dan komemoracije i sjećanja na genocid u Srebrenici. Norveški filozof, akademik prof. dr. Arne Johan Vetlesen za naš list govori o rezoluciji, ali i o problemu negiranja genocida. Naglašava da je negiranje osmišljeno u zločinu i unaprijed pripremljeno.
U Bosnu i Hercegovinu ste stigli u radnu posjetu, a promovisat ćete i neka od svojih djela koja su prevedena na naš jezik. Koliko su Vaše knjige poput “Bola”, “Šta da odgovorimo našoj djeci” ili “Studije o zlu”, zapravo, ogolile tešku i bolnu suštinu agresije na našu zemlju i posljedice etničkog čišćenja? Vjerujete li da Vaša promišljanja mogu pomoći onom dijelu našeg društva koje se kotrlja u provaliju negirajući genocid u Srebrenici i ostale monstruozne ratne zločine iz 90-ih godina?
- Proučavao sam genocid mnogo, mnogo godina i prije nego što su se ove stvari desile 90-ih godina u Bosni. A kada je u pitanju Bosna, zanimalo me je ono šta se dešava poslije. Naravno, imamo taj problem da je široko rasprostranjeno poricanje da se, recimo, Srebrenica ikada dogodila, i to poricanje je dio zločina. Također je osmišljeno u zločinu i unaprijed pripremljeno.
Tri narativa
A onda me je zanimao bol i kako se ljudi nose sa njim. Naravno, tu je i bol žrtava i kako da ga prenesu. Hoće li zajednica tolerisati da žrtve, nakon mnogo godina, i dalje osjećaju bol? Gdje da se obrate? Tu je i perspektiva pomirenja.
- Na primjer, učenici u školi imaju tri odvojena narativa o tome šta se dogodilo. I ono što je najproblematičnije jeste što to, na neki način, priprema i nove generacije za ideju da različite etničke ili vjerske grupe moraju biti odvojene, da je situacija umjetna tamo gdje su zajedno kao u multietničkom društvu. Ovdašnjim perspektivama je veoma teško to što se djeca ne mogu stvarno ujediniti u jednoj historiji, jednoj verziji, pa se to razdvajanje reprodukuje u novim generacijama. I to, naravno, veoma otežava pomirenje.
Govoreći o BiH, istakli ste da je ovdje nasilje, zlo, učinjeno iz blizine. Šta ste, zapravo, mislili pod tim? Posebno ste se osvrnuli na masovna silovanja Bošnjakinja.
- Kada pogledate slučajeve genocida, recimo, iz drugih zemalja, često je veoma iznenađujuće i šokantno da se genocid može desiti u takvim društvima gdje su ljudi bili komšije, išli u iste škole, bili prijatelji. To smo, također, vidjeli u Ruandi kod Hutua i Tutsija. Kako komšije mogu postati neprijatelji u borbi za život i smrt? Mislim da je glavno objašnjenje u uvođenju grupnog kolektivističkog mentaliteta. Jedinka više neće shvatiti sebe i svoje komšije kao pojedince. Više neće nastaviti tu vrstu lične, mirne veze. Ali, u ovoj novoj situaciji koja je naslikana kao borba na život i smrt između grupa, svaka osoba mora na neki način usvojiti način razmišljanja o drugima, ponašajući se prema drugima kao član grupe, kao predstavnik svoje grupe. Žena više nije komšinica ni prijateljica, već je predstavnica druge grupe. Takav odnos može doći vrlo iznenada i ljudi će jednostavno prestati da se pozdravljaju. I na prvom nivou, ovo sve izgleda prilično bezopasno. Ali, ovakva vrsta nepovjerenja, te teške podjele, dovode do toga da nijedna osoba nije slobodna naći izlaz iz takvog stanja gdje grupa definiše njenu sudbinu, a pripadnost grupi određuje stranu. To dovodi do toga da sva lojalnost bude usmjerena ka drugim članovima grupe, a ne prema drugima, jer bi u tom slučaju osoba postala neka vrsta izdajnika i zbog nepovjerenja ne bi imala kuda.
Kakva budućnost nas očekuje i imamo li je uopće, kada gotovo svakodnevno gledamo mlade generacije koje kao heroje slave presuđene ratne zločince i njihove sljedbenike?
- Postojala je nada, pretpostavljam, sa suđenjima Mladiću i Karadžiću u Haagu. Kada su proglašeni krivima, osuđeni na doživotne kazne, vjerovalo se da bi to bio doprinos svojevrsnom pomirenju i svojevrsnom zatvaranju tog poglavlja. Sud je utvrdio činjenice i ko je odgovoran, a društvo može dalje u budućnost.
- No, to se, naravno, nije dogodilo, jer i dalje postoji otvoreno poricanje. Također, imamo i poricanje u dijelu da li su ovi slučajevi i iskazi svjedoka i preživjelih valjani, da li govore istinu. To se od početka osporava, i u tom smislu će osuđeni kriminalci biti heroji u svojim lokalnim zajednicama. A sa Vučićem, i sa Dodikom posebno, imate tu vrstu lojalnosti i ponosa da su čak i osuđeni ratni zločinci heroji koji su se, na neki način, žrtvovali za grupu.
Sutra Generalna skupština UN-a glasa o rezoluciji o genocidu u Srebrenici. Možemo li govoriti o napretku kada je riječ o kulturi sjećanja i suočavanju sa prošlošću, sa genocidom, posebno kada vidimo postupke iz susjedne Srbije, naravno Rusije, Kine i Mađarske, ali i političkog vrha Republike Srpske?
- Iznošenje prijedloga rezolucije pred UN neka je vrsta testnog slučaja o tome kakav je “stav” UN-a, a naravno, bio je genocid. I Sud u Haagu je ponovo priznao, utvrdio da je Srebrenica bila genocid. Nadahnuto je uspostavom obilježavanja oslobađanja Auschwitza 27. januara 1945. Mislim da bi bilo veoma važno da se ovaj prijedlog rezolucije o genocidu u Bosni prihvati. Ali, kao što ukazujete, moramo očekivati protivljenje tome, ne samo u Srbiji već i u njenim sadašnjim saveznicima kao što su Rusija, Mađarska, Bjelorusija, a možda i Kina, Sjeverna Koreja, odnosno te vrste zemalja. Ali, mislim da je to testni slučaj, jer i oni imaju neku vrstu tereta argumenata na svojoj strani kako bi to opovrgnuli. Tako da mislim da će većina zemalja to prepoznati i vidjeti kao važan korak.
Zašto gotovo tri desetljeća kasnije postoji ovolika potreba da se onemogući trajno sjećanje na žrtve genocida i onemogući učenje lekcije iz prošlosti? Jesu li oni koji su činili zlo pobijedili?
- O tome imam nekako podijeljeno mišljenje. Mislim da su predmeti koji su izneseni pred Sud u Haagu i tamo donesene presude veoma važne i za međunarodnu zajednicu i za spoznaju istine. Ali, nemam iluzija kada je u pitanju ovo što sam već spomenuo - poricanje i dalje postoji.
- A postojala je, pretpostavljam, nada za period kada će se mladi ljudi zasititi ratne retorike, ovakve agresije, ove vrste nacionalističke propagande i htjeti da nastave sa životima.
Mladi odlaze
Ali, mnogi mladi ljudi u Bosni, koji su ozbiljni u vezi s budućnošću zemlje, danas napuštaju Bosnu i ne vide budućnost za sebe u ovoj zemlji. Ljudi koji ostaju će i dalje biti podložni, u određenom smislu, pa čak i sami reproducirati devijacijsku verziju onoga što se dogodilo, tako da to, bojim se, ne sluti dobro za budućnost Bosne.
Upravo su sve polemike oko rezolucije do srži ogolile i negatore genocida, kojih je, kako godine prolaze, čini se, sve više. Kako ih zaustaviti? Je li rješenje u pravosuđu i kaznama ili postoji neki drugi način?
- Sve dok nastavljaju da pobjeđuju na izborima - a znamo i da izbori koje je Vučić dobio u Beogradu nisu baš bili potpuno slobodni i pošteni - dokle god su na vlasti, mislim da je nerealno misliti da će tome biti kraj.
- Mora doći do obnove političkog rukovodstva u Beogradu i Republici Srpskoj sa Dodikom na čelu, kako bi došlo do ljepše budućnosti. To je ono čemu se moramo nadati. Ali, ponovo mislim da su izgledi za to prilično mračni.
Intervju možete pročitati u današnjem izdanju Oslobođenja (22.5.2024), a sa akademikom je razgovarala Matea Jerković.
Dio intervjua pogledajte na ovom linku.
Izvor: Oslobodjenje.ba