Almir Grabovica, sa Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, objavio je naučni rad pod naslovom „Žepa, 'sigurna zona' Ujedinjenih nacija“ u kojem detaljno i temeljito, potkrijepljeno dokumentima i izjavama autentičnih aktera događaja, piše o događajima koji su doveli do pada UN-ove zaštićene zone Žepa, u julu 1995. godine; „Stav“ donosi iznimno skraćenu verziju rada, koji se u cijelosti može pročitati u novom broju „Historijskih pogleda“, časopisa Centra za istraživanje moderne i savremene historije Tuzla.
Na početku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu Jugoslavenska narodna armija (JNA) držala je mali garnizon u Žepi, koji je imao zadatak da štiti radio-relejni objekat na planini Sjemeć, poznatiji kao Zlovrh. To je bio objekat koji je imao izuzetnu i dominantnu važnost i mogućnost kontrole terena na ovom području, jer se tu nalazio jedan od najvećih radarskih sistema u bivšoj Jugoslaviji. Nakon napada na Rogaticu od strane JNA i tzv. Vojske Republike Srpske, dio bošnjačkog stanovništva je pokušao pronaći spas u Žepi, koja u proljeće 1992. nije pala pod agresorsku kontrolu.
Agresorski napadi na gradove i sela koja su se nalazila u blizini Žepe natjerali su stanovništvo tih mjesta i gradova da se kreću prema Žepi i tu pronađu spas od pokolja. U tom periodu u Žepu je pristiglo mnogo izbjeglica koja postaje “premala da primi sve izbjeglice, svaki kvadratni metar useljivog prostora se koristi, ljudi se smještaju u šupe, kolibe i pećine.”
Za predsjednika Kriznog štaba postavljen je Hasib Omanović. Oko Žepe ojačane su i straže branilaca. Manojlo Milovanović, načelnik GŠ VRS, naredio je 3. juna 1992. osvajanje planina Radave, Javora i Sjemeća na kojoj se nalazio vojni objekat (Zlovrh). Narednog dana, 4. juna, srpska vojna kolona, koju je predvodio major Dragan Šuka, krenula je s Pala prema Žepi, odnosno Zlovrhu. Idući prema Žepi, u zaseoku Luke sela Brložnik, koje je imalo svega devet bošnjačkih kuća, srpski vojnici otvorili su pješadijsku vatru po njima. To je izazvalo bijes kod Bošnjaka iz okolnih sela, ali im je ojačalo i odlučnost da se brane. Pripadnici Teritorijalne odbrane (TORBiH) postavili su zasjedu nadolazećoj koloni agresorske vojske u Budičinom Potoku.
Žepa se od tada nalazila u potpunom okruženju, a artiljerijsko-pješadijski napadi nastavljeni su svakodnevno. Bolesnom i ranjenom civilnom stanovništvu, uključujući i djecu, bilo je uskraćeno adekvatno liječenje i sanitetsko zbrinjavanje. Svakodnevna aktivnost stanovnika Žepe u tom periodu bilo je skupljanje tijela ubijenih i zaklanih Bošnjaka sa šire regije Gornjeg Podrinja, koja su plutala rijekom Drinom.
Krizni štab preimenovan je u Ratno predsjedništvo. Za komandanta je postavljen Ramo Čardaković, a za njegovog zamjenika Selim Ćesko. Sredinom septembra za novog komandanta imenovan je Avdo Palić, a za njegovog zamjenika Dževad Brgulja. Jedinice ARBiH iz Srebrenice spojile su se 4. septembra 1992. s jedinicama iz Žepe. Od tog dana odbrana Srebrenice neizbježno je utjecala na odbranu Žepe i obrnuto.
Komandant GŠ VRS, kasnije osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, izdao je 19. novembra 1992. Direktivu 4. za naredna djejstva VRS u kojoj je, između ostalog, traženo da se stvore nepodnošljivi uslovi kako bi muslimansko stanovništvo napustilo prostore Birača, Žepe i Goražda. U skladu s Mladićevom Direktivom, komandant Drinskog korpusa Milenko Živanović naredio je 24. novembra 1992. komandi Bratunačke brigade napad, a Manojlo Milovanović izdao je 1. maja naredne godine “naređenje za oslobađanje Žepe i Goražda i presjecanje komunikacije Kladanj–Živinice” kojim, između ostalog, “Vojska RS ima zadatak da ofanzivnim dejstvima u potpunosti očisti srednje i gornje Podrinje.” Naglasio je da će operacija “čišćenja” gornjeg i srednjeg Podrinja, te presjecanja komunikacije Kladanj–Živinice biti izvedena pod nazivom “Proljeće 93”.
Agresorske su jedinice 4. maja 1993. napale selo Brezova Ravan i ubile 12 civila. Brzim odgovorom jedinica ARBiH iz sastava Žepske brigade srpski je agresor natjeran na povlačenje. Nakon stalnih napada i ozbiljnih ofanziva VRS, a koji su doveli u ozbiljnu životnu opasnost i humanitarnu katastrofu hiljade nezaštićenih bošnjačkih civila, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija je 6. maja 1993. svojom Rezolucijom 824 dalo Žepi i okolnim selima status “sigurne zone“. Dva dana poslije između Mladića i načelnika Štaba vrhovne komande ARBiH (ŠVK) Sefera Halilovića u prisustvu generala potpukovnika Philippa Morillona potpisan je sporazum o demilitarizaciji Srebrenice i Žepe. U Žepu je upućen “Ukrajinski bataljon” UNPROFOR-a, koji je, ustvari, imao brojno stanje jedne pješadijske čete od oko stotinjak ljudi. Posjedovao je deset oklopnih vozila. Komanda jedinica bila je smještena u osnovnoj školi u Žepi, a njen komandir bio je pukovnik Sejmon Dudnjik.
Demilitarizacija u suštini nikad nije provedena do kraja ni od strane 285. Iblbr (ARBiH), koja nije htjela da preda ionako malu količinu pješadijskog naoružanja koje je posjedovala. VRS je sve teško naoružanje ostavila na istim vatrenim položajim mjestima s cijevima okrenutim prema enklavi. Vojnici RS, koji su držali Žepu u blokadi, ostali su raspoređeni oko nje potpuno naoružani.
Od proglašenja “sigurne zone” u maju 1993. borbena dejstva su prestala. Borci i civilno stanovništvo posvetili su se drugim aktivnostima. Humanitarni konvoji dolazili su redovno, tako da su i problemi s hranom u tom periodu stavljeni pod kontrolu. Bilo je nekih manjih komplikacija koje nisu utjecale na pogoršanje situacije u “sigurnoj zoni.” Takvo stanje potrajalo je do polovine naredne godine, kada je srpski agresor ponovo počeo s ofanzivnim djelovanjima u cilju realizacije svojih strateških ciljeva vezanih za Podrinje.
Zadnjeg dana 1994. postignut je sporazum o potpunom prekidu neprijateljstava između zaraćenih strana poznatiji kao “Carterov sporazum.” Stupio je na snagu prvog januarskog dana 1995. i trebao je važiti naredna četiri mjeseca. Međutim, prekršen je već 8. marta kada je zločinac Karadžić izdao srpskoj vojsci Direktivu za dalja dejstva u vezi s njenom dugoročnom strategijom prema Srebrenici i Žepi, “sigurnim zonama” Ujedinjenih nacija, a u cilju “definitivnog oslobađanja Podrinja“. Prema Direktivi je, između ostalog, trebalo “svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi.” Slijedom Direktive, VRS je pojačala aktivnosti oko “sigurne zone” Žepa.
Pripreme VRS za fizičko odvajanje enklava Srebrenice i Žepe počele su u maju 1995. Radislav Krstić – tada zamjenik komandanta Drinskog korpusa VRS, a nakon agresije osuđeni ratni zločinac – izdao je 15. maja 1995. naredbu “o stabilizaciji odbrane oko enklave Žepa i Srebrenica i stvaranju uslova za oslobađanje enklava.” Naredio je “snagama za aktivna dejstva da dođu do linije Stublić–Brestovik–Mrkodo–Brloška planina i na njoj stvore uslove za produžetak napada prema Žepi.
S obzirom da je VRS kršila Rezolucije Vijeća sigurnosti 824 i 836, a i druge potpisane sporazume, 25. i 26. maja 1995 – na zahtjev UNPROFOR-a – NATO je izvršio zračne udare na teritoriju koju je kontrolirala u okolini Sarajeva. Vojska RS je uzvratila granatiranjem praktično svih enklava, uključujući Srebrenicu i Žepu, i uzimanjem 300 talaca, među kojima je bilo osoblje UN. Komandant Drinskog korpusa Milenko Živanović naredio je da se odmah obustave svi humanitarni konvoji i kretanje vozila UNPROFOR-a kao i drugih međunarodnih organizacija u zoni koju kontrolira njegov korpus. Iz tog razloga ponovo je došlo do nestašice hrane za stanovništvo Žepe, ali i za “Ukrajinski bataljon”.
Živanović je izdao 2. jula 1995. podređenim jedinicama pripremno naređenje za operaciju okupacije Srebrenice i Žepe. Naredbom je utvrđen sljedeći cilj: “Iznenadnim napadom potpuno razdvojiti i suziti enklave Srebrenica i Žepa, popraviti taktički položaj snaga u dubini zone i stvoriti uslove za eliminisanje enklava.” Operacija je nazvana “Krivaja 1995.”
Artiljerijska priprema za napad na “sigurnu zonu” Žepa počela je 7. jula 1995. Avdo Palić obavijestio je sutradan komandu 2. korpusa ARBiH da “četnici artiljerijski napadaju na Žepu.” Prema Palićevom izvještaju, pokušali su više pješadijskih napada iz pravca Laza i Borika. Branioci Žepe sve su njihove napade uspješno udbili. Od minobacačkog dejstva ranjeno je jedanaest civila među kojima dvoje djece. U selima na rubu enklave – Purtićima, Čavčićima, Pripečku i Slapu – srušeno je preko 30 kuća. Zbog toga je stanovništvo tih sela iseljeno.
Desetog jula 1995, dok je srpska vojska intenzivirala svoje napade na Srebrenicu, Ratko Mladić je izdao naređenje Drinskom korpusu i 65. zaštitnom motorizovanom puku da protiv Žepe preduzmu akciju 12. jula 1995. godine. Na sastanku – održanom ujutro 12. jula u štabu bratunačke brigade – kojem su, pored ostalih, prisustvovali Vinko Pandurević i Mirko Trivić, Mladić je naredio Krstiću da pripremi operaciju za “oslobađanje” Žepe. Kako su srpske snage počele napredovati prema “sigurnoj zoni”, situacija u Žepi i oko nje postala je veoma napeta. Vojska RS direktno je gađala centralni dio Žepe, a borbe su se vodile na periferiji enklave. Nakon pada Srebrenice i izvršenog zločina genocida nad Bošnjacima agresor je odlučno krenuo i na “sigurnu zonu” UN-a Žepu.
Prema procjeni VRS, početkom jula 1995. u “sigurnoj zoni” nalazilo se između 6.500 i 10.000 civila. Srpska vojska procjenjivala je da ima oko 1200 žepačkih pripadnika ARBiH i još 700 – 1.000 njenih vojnika koji su se probili iz srebreničke u žepačku enklavu. Na dan 13. juli 1995. Radislav Krstić, tada načelnik štaba Drinskog korpusa, naredio je napad na Žepu (Operacija Stupčanica-95). Od ovog trenutka borbeni ciljevi Drinskog korpusa više nisu bili usmjereni na poboljšanje taktičkih pozicija i zatvaranje koridora između Srebrenice i Žepe već su jasno artikulirali zauzimanje Žepe u ofanzivnoj operaciji. U napad su krenuli pripadnici Prve milićke lake pješadijske brigade, 1. bratunačke lake pješadijske brigade, 1. vlaseničke lake pješadijske brigade, 5. podrinjske lake pješadijske brigade te 1. zvorničke lake pješadijske brigade.
Uz njih, Druga romanijska motorizovana brigada kretala se na pravcu napada zvorničke brigade, a 1. rogatička laka pješadijska brigada trebala je napasti na pravcu Rodomlje–Žepa. Vatrenu podršku jedinicama u napadu pružao je i 5. mješoviti artiljerijski puk Drinskog korpusa. Milenko Živanović obavještava da je posredstvom “Ukrajinskog bataljona” uspostavljen kontakt s Avdom Palićem i zakazan sastanak na punktu UNPROFOR-a u rejonu Bokšanice. Prema Živanovićevoj informaciji, Palić je “gotovo celu noć odgađao kontakt, najavljujući da će isti uslediti za jedan do dva sata uz obrazloženje da se konsultuje sa rukovodstvom da donesu odluku o našim uslovima, za mirnu evakuaciju Žepe.”
Potčinjenim jedinicama Živanović je naredio da preduzmu sve mjere borbenog obezbjeđenja, postave zasjede i posmatrače kako bi spriječili “muslimanske formacije” da pređu teritoriju u svojim zonama odgovornosti. Procijenjeni pravci izvlačenja, prema srpskim saznanjima, bili su: Žepa–Radava–Karaula–Han pogled–Igrišta i dalje prema Sokolini ili Žadovom dolu. Drugi mogući pravac kretanja: Žepa–Mislovo–Devetak–Kuti ili Devetak–Debela međa–Rubinići–Medov do–Kladanj. Komanda Drinskog korpusa dala je ultimatum braniocioma Žepe da se sastanak mora održati najkasnije do 11 sati 13. jula. Zaprijetila im je, ukoliko ne dođu na sastanak i ne prihvate srpski poziv za iseljenje, da će nastaviti sa izvođenjem borbenih djejstava. Predsjednik Ratnog predsjedništva Žepe Mehmed Hajrić obratio se predsjedniku Predsjedništva Aliji Izetbegoviću sa zahtjevom da dobije upute šta činiti u vezi sa srpskim ultimatumom. Izetbegović mu je odgovorio da ne treba pregovarati sa agresorskom stranom.
Intenzivni pješadijski i artiljerijski napadi agresorskih snaga nastavljeni su narednih dana. Prema saznanjima srpskih snaga, branioci su pružali otpor “samo na uređenim otpornim tačkama, uglavnom lociranih oko posmatračkih punktova UNPROFOR-a”, nisu izvodili protivnapade, nisu imali ni snaga u rezervi, a ni dovoljno potrebnog naoružanja za odbranu.
Brigada pod komandom Rajka Kušića stavila je pod kontrolu punkt Bokšanica, na kojem se nalazio i komandant UNPROFOR-a. S njim je srpska vojska postigla dogovor da ne napada njegove pozicije uz uslov da Ukrajinci ne otvaraju vatru po srpskim položajima. Komandant Ukrajinaca je prihvatio, uz zahtjev da se njegove pozicije ostave na mjestima na kojima se nalaze, a da će im on zauzvrat dostavljati podatke o aktivnostima ARBiH i da neće pozivati avijaciju NATO-a.
Branioci Žepe herojskim su otporom nekoliko dana odolijevali napadima agresorske vojske, što se jasno vidi iz izvještaja Mehmeda Hajrića koji je uputio Predsjedništvu RBiH 15. jula 1995., kao i iz izvještaja komandanata VRS.
Žestoki artiljerijski i pješadijski napadi agresorskih snaga nastavljeni su i narednog dana. Tog dana borbeno su dejstvovali i avioni Jugoslovenske vojske. U Žepu je 16. jula stiglo i 106 boraca 28. brdskog bataljona i drugih jedinica iz Srebrenice, koji su uspjeli da se probiju iz već okupirane Srebrenice. Prema izvještajima UNPROFOR-a, Žepa je i 17. jula “teško granatirana.” Ukrajinski bataljon prijavio je uvečer 200 zabilježenih detonacija u toku dana. U međuvremenu, komanda Drinskog korpusa VRS bila je sigurna u skoriji kolaps enklave i pripremala se za prikupljanje ratnog plijena. Komandant korpusa naredio je da se sva zarobljena stoka u enklavi Žepa odvede na farme VRS-a u Han Pijesku, Sokocu i Vlasenici.
Istog dana u 12 sati Mehmed Hajrić uputio je poruku predsjedniku Predsjedništva RBiH sa zahtjevom da se spasi narod Žepe. Na sastanku Ratnog predsjedništva i komande 285. Iplbr zauzet je stav da do 18. jula, ujutru u 6 sati, predsjednik Predsjedništva pošalje odgovor na četiri zahtjeva u kojima je tražena razmjena teritorije i siguran izlazak na slobodnu teritoriju bošnjačkog stanovništva i pripadnika ARBiH. Nakon ove poruke, Palić je u 14,00 sati posredstvom UNPROFOR-a razgovarao radiovezom s Rajkom Kušićem, koji mu je ponduio razoružavanje i evakuaciju. Palić ovaj zahtjev odbija, traži da komandant UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu dođe u Žepu i da se odmah uspostavi prekid vatre.
Cijelog dana 18. jula 285. Iplbr je vodila žestoke borbe na svim linijama odbrane Žepe. Agresorske snage su blokirale sve puteve iz pravca Srebrenice ka Žepi. Braniocima je nedostatak municije bio sve izraženiji. Palić je izvijestio Zićru Suljevića – koji se nalazio na IKM-u ŠVK ARBiH u Kaknju – da je, prema presretnutim razgovorima VRS, specijalna jedinica 65. zaštitnog motorizovanog puka, pod komandom Savčić Milomira, od Drinskog korpusa zatražila modificirane avionske bombe. Očekivala je da će u Žepi narednog dana “završiti posao”, ili najkasnije za naredna dva dana. Agresor je i sljedećeg dana bjesomučno napadao. Iako su jedinice 285. Iplbr i dalje odolijevale napadima, agresor je uspio ovladati pojedinim rubnim djelovima, do tada slobodne, teritorije.
U poslijepodnevnim satima komanda 285. Iplbr saznala je da je u rejon Bokšanica došao Ratko Mladić i da insistira na pregovorima s komandantom brigade Avdom Palićem. Ratno je predsjedništvo odlučilo da se odazove na Mladićev poziv. Na sastanak su otišli Hamdija Torlak i Benjamin Kulovac. S druge su strane bili Mladić i Zdravko Tolimir s komandantom “Ukrajinskog bataljona.”
Srpska strana postavila je veoma nepovoljne uslove, bez ikakvih garancija za sigurnost stanovništva, ranjenih i bolesnih. Posebno nepovoljni uslovi bili su za vojno sposobne muškarce, koji bi nakon razoružavanja bili prepušteni na milost i nemilost agresoru. Izetbegović je istog dana poslao odgovor Hajriću, u pismu ga je obavijestio da na najvišem državnom nivou stalno rade “na pitanju Žepe,” ali da su “još uvijek malo uradili, uprkos danonoćnom trudu.” Evakuaciju je smatrao mogućom samo kopnenim putem pod kontrolom i zaštitom UNPROFOR-a. U Sarajevu su svakodnevno razgovarali s generalom Rupertom Smithom, komandantom UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini 1995.
Srpska strana namjerno je odugovlačila razgovore na tom najvišem nivou, vjerovatno pokušavajući riješiti situaciju na terenu na način koji joj je odgovarao. Smith je garantirao sigurnost samo za žene i djecu. Izetbegović je Hajrića upozorio da nema apsolutne sigurnosti i da su “četnici za muškarce tražili kao prvi uslov polaganje oružja i njihovu istragu i slično,” što je on kategorički odbio. Planirao je “izmjestiti što više civila, ako je moguće sve” i da “vojnici ostaju i nastavljaju otpor.” Obećao je da će učiniti sve da pomogne odbranu Žepe dostavom potrebnih materijalno-tehničkih sredstava braniocima, slanjem dobrovoljaca i ofanzivnim djejstvom drugih jedinica ARBiH u pravcu Žepe. Uputio je Hajrića da se Žepljaci, ako se to ne uspije ostvariti, probijaju “onim putevima (vi ih znate), ali sada bez tereta žena i djece koji bi u međuvremenu bili izvučeni.”
UBISTVO PALIĆA
Očekivano, odbrana Žepe počela je slabiti, jer su se materijalno-tehnička sredstva brzo trošila. Nije bilo dotura novih. Čak su i pojedini borci – svjesni težine i opasnosti situacije – ne obazirući se na naredbe koje su došle iz Sarajeva, počeli napuštati linije odbrane i tražiti načine kako da napuste enklavu i probiju se do slobodne teritorije.
Vojska RS primijetila je da pripadnici ARBiH napuštaju Žepu i pokušavaju se preko neprijateljske teritorije prebaciti u Kladanj pa je komanda Drinskog korpusa naredila da se u saradnji s jedinicama MUP-a RS preduzmu sve mjere borbenog obezbjeđenja i kontrole teritorije, te otkrivanja, blokiranja, razoružavanja, zarobljavanja i likvidiranja svih grupa boraca ARBiH koje su napuštale Žepu, a kako im se ne bi dozvolilo spajanje sa ostalim snagama ARBiH u rejonu Kladnja. Zdravko Tolimir je tražio od svoje pretpostavljene komande da se hemijskim oružjem i aerosolnim minama i bombama unište odbrambeni položaji kako bi se ubrzao pad Žepe i predaja ARBiH.
Predložio joj je da UNPROFOR-u i drugim međunarodnim organizacijama onemogući ulazak na područje enklave radi njihovog posredovanja u pregovorima. Smatrao je da srpska strana treba direktno, bez posrednika, pregovarati, ali nakon nanošenja gubitaka braniocima u živoj sili. Želio je uništavati i civilno bošnjačko stanovništvo kako bi to iskoristio da primora branioce na predaju: “Mišljenja smo da bi se uništenjem zbjegova muslimanskog stanovništva iz pravca Stublića, Radave i Brloške planine, muslimani prinudili na brzu predaju.”
Branioci Žepe, zbog nedostatka municije i pregovora koji su se vodili između VRS i ARBiH, uvidjeli su da je pad enklave neizbježan. U takvoj situaciji, više im nije bilo stalo do saradnje sa UNPROFOR-om. Smatrali su da im je postao beskoristan. Da bi spasili porodice i svoje živote, 20. jula odlučili su napasti bazu UNPROFOR-a kako bi pokušali zaplijeniti njihovo naoružanje i iskoristiti ga da se odupru žestokim napadima agresora. Komandant Palić je tražio da u Žepu dođe delegacija komande UN-a za Bosnu i Hercegovinu, “Ukrajinskog bataljona,” Visokog komesarijata za izbjeglice UN-a (UNHCR), Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK) i vojnih posmatrača UN-a (UNMO). Pokušavajući da ga međunarodni akteri događaja ozbiljno shvate, prijetio je da će pobiti pripadnike “Ukrajinskog bataljona” ukoliko u Žepu ne dođu predstavnicu UNPROFOR-a s helikopterom.
Borbeni moral boraca naglo je padao. Vodili su grčevitu borbu “na život i smrt”. Bili su iscrpljeni i zabrinuti za svoje porodice. Vojska RS zaposjela je najbitniji objekat za odbranu Žepe Brezovu ravan, a nakon toga i Brdo, Lokve i Gradinu. Komandant Palić bio je prinuđen da izda naređenje vojsci da se povuče na Žepsku planinu. U naredna dva dana jedinice brigade uspostavile su linije odbrane na tom objektu. Prema izvještaju “Ukrajinskog bataljona” od 23. jula, Žepljaci od UNPROFOR-a nisu imali nikakve pomoći, te su pripadnici ARBiH zbog toga planirali da zarobe pripadnike “Ukrajinskog bataljona” i upotrijebe ih kao taoce za evakuaciju stanovništva i boraca. Od svoje Vlade u Sarajevu očekivali su konačnu odluku u vezi s rješavanjem situacije najkasnije do 14 sati. Državno i vojno rukovodstvo u 14:40 sati pristalo je da Žepu evakuira preko srpske teritorije uz obezbjeđenje snaga UN-a za brzu reakciju (RRF).
Oko 12 sati srpski agresor je s Brezove ravni napao Žepu. Rajko Kušić, Hamdija Torlak i Sejmon Dudnjik, komandant “Ukrajinskog bataljona”, potpisali su sporazum o razoružavanju bošnjačkog stanovništva. Mladić ga je ovjerio, a Radislav Krstić nakon potpisivanja sporazuma naređuje čišćenje terena.
Izetbegović je 25. jula od Vijeća sigurnosti UN-a tražio da UNPROFOR pomogne i omogući bezbjednu evakuacija civila iz Žepe. Vijeće sigurnosti odgovorilo je pozitivno. Uz posredovanje UNPROFOR-a održani su novi pregovori u Žepi kojima je prisustvovao i komandant UNPROFOR-a za Republiku Bosnu i Hercegovinu Rupert Smith. Dogovoreno je da se odmah krene sa evakuacijom civila prema Kladnju i ranjenika u Sarajevo. Na sastanku je Avdo Palić zahtijevao da on lično bude prisutan u prvom konvoju civila koji će ići za Kladanj, što je i usvojeno od strane srpskog agresora i pripadnika UN-a.
U poslijepodnevnim satima 25. jula UNPROFOR je iz Sarajeva za Žepu poslao adekvatna vozila za evakuaciju ranjenika. Konvoj se vratio narednog jutra u Sarajevo sa 151 ranjenikom. U ponoć 25/26. juli iz Žepe je za Kladanj krenuo i prvi konvoj sa oko 1 000 civila. Kao što je i zahtijevao, Avdo Palić je u vozilu UN-a, zajedno sa zločincem Zdravkom Tolimirom, ispratio konvoj do Kladnja. Istim vozilom vratio se u bazu “Ukrajinskog bataljona” u Žepi radi nastavka pregovara o evakuaciji vojske iz Žepe. Nakon pregovora 26. jula, Palić je poslao dramatičan apel zahtijevajući od njega da stavi pod kontrolu svoje vojnike koji su se namjeravali predati agresorskim snagama. Pregovori o razmjeni boraca iz Žepe za zarobljene srpske vojnike na drugim bojištima bili su u toku. Izetbegović je smatrao da ima dovoljno argumenata da postigne dobre uslove razmjene, jer je ARBiH držala veliki broj srpskih zarobljenika.
Već prvog dana evakuacije civila, 26. jula, došlo je do ozbiljnih problema. Trebalo je da bude evakuirano 840 civila. Srpska strana nije dozvoljavala evakuaciju trinaest vojno sposobnih ranjenika koji su se nalazili među njima. Narednog jutra, 27. jula, u 7:00 sati Palić je prije odlaska na zakazani sastanak sa agresorskom stranom poslao svoju posljednju poruku Izetbegoviću.
Sastanak je dogovorio lično Rupert Smith i trebao je početi u 16:10 sati. Odmah po ulasku u bazu “Ukrajinskog bataljona”, Avdo Palić je pred očima službenika i vojnika UN-a zarobljen od strane srpske vojske. Posljednji konvoj iz Žepe za Kladanj krenuo je 27. jula u 23:45 sati. Nakon njegovog odlaska zarobljeni su Mehmed Hajrić i Amir Imamović u bazi “Ukrajinskog bataljona” u Žepi. U danima nakon okupacije Žepe ubijeni su, kao i Avdo Palić. Važno je spomenuti da su agresorski vojnici zaustavljali konvoje civila na putu od Žepe do Kladnja, ulazili u autobuse i penjali se na kamione, te otimali novac i zlato od žena uz prijetnje da će im pobiti djecu. Izvodili su starce, pa čak i neke ranjene i bolesne koje su potom odveli u logor u Rogaticu.
Prilikom odlaska zadnjih civila iz Žepe u naselje su ušle agresorske policijske i vojne snage. Borci 285. Iblbr i dalje su vodili žestoke borbe na Žepskoj planini, gdje su bili stacionirani od pada najznačajnije kote za odbranu Žepe, Brezove ravni. U iščekivanju eventualnog dogovora koji se danonoćno vodio između predstavnika vojnog i političkog vrha Republike Bosne i Hercegovine i agresorske srpske strane o eventualnoj evakuaciji, žepački borci su odolijevali stalnim napadima agresora. Nalazili su se u bezizlaznoj situaciji.
Pregovori o sudbini žepačkih boraca između državnog vojnog i političkog vrha RBiH i srpske strane završeni su 29. jula. Predstavnici srpskog agresora, uvidjevši da će vojnički zauzeti i taj preostali slobodni dio žepske enklave, odustali su od sastanka. Tražili su da ŠVK ARBiH i republičko rukovodstvo prihvate lokalni sporazum o kapitulaciji koji je sklopljen s predstavnicima branilaca u Žepi 24. jula i pristanu na razmjenu ratnih zarobljenika po principu “jedan za jedan” određenog broja zarobljenika u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine. Tek nakon toga, Srbi bi “možda bili spremni da razgovaraju o sudbini vojno sposobnih muškaraca iz Žepe.”
Već sutradan srpski agresor je žestoko napao iz pravca Bukovika i probio liniju odbrane na Žepskoj planini. Zauzeo je dominantnu kotu Zlovrh. Načelnik štaba 285. Iblbr Ramo Čardaković, koji je preuzeo dužnost komandanta brigade nakon što je Palić zarobljen, naredio je jedinicama da se povuku u pravcu Srebrenice, u rejon Vukolinog stana. Nakon što su se svi vojnici 285. Iblbr okupili u tom rejonu, Čardaković je predložio da krenu u pravcu Poljanice i pređu Drinu kako bi prešli na teritoriju Srbije i predali se srbijanskim vlastima.
Ljudstvo brigade podijelilo se u nekoliko grupa i svaka od njih je, u odsustvu komande, postupila prema vlastitom planu. Grupa od oko 200 ljudi, predvođena Huremom Šahićem, uspjela se do 2. augusta pod borbom probiti do Kladnja preko teritorije VRS. Druga grupa, od oko 50 ljudi, koji su bili izbjeglice iz Višegrada, pod komandom Samira Cocalića, namjeravala se probiti do Goražda ili Priboja u Srbiji. Grupa od oko 300 vojnika, koja je nakon pada Srebrenice došla u Žepu, krenula je nazad u Srebrenicu u nadi da će se probiti do Tuzle istim putem koji je koristila 28. divizija ARBiH.
Jedna grupa jačine pješadijske čete pod komandom Šefika Zejnilovića otišla je u pravcu Sušice, u rejonu Crnog potoka, gdje je namjeravala duže ostati. Grupa, koja je brojala oko sedam ljudi, prešla je teritoriju pod okupacijom VRS i pridružila se 243. motorizovanoj brigadi ARBiH na slobodnoj teritoriji. Četrnaest boraca stiglo je 3. augusta u Goražde. U Srbiju je prešlo i predalo se njenim vlastima oko 800 žepačkih hrabrih branioca. Srbijanska policija podvrgla ih je raznim torturama. Mučila ih je, zlostavljala i ponižavala u svojim logorima Šljivovica i Mitrovo Polje.
Izvor: Stav.ba