Prof. dr. Rasim Muratović
V.D. direktora Instituta
27 godina od genocida u Ahmićima
U toku rada na naučnoistraživačkom projektu Genocid u Ahmićima aprila 1993, a i mimo toga, volio sam boraviti u dolini Lašve. Naročito u ranu jesen. Rijeka Lašva nevelika, bistra, pitka i puna neispranog zlata. Okomita, ne tako velika brda što su su se izdizala s njene lijeve i desne strane u toku dana sva su bila u prelijepim sunčanim i radosnim žutim i crvenim bojama rane jeseni. Jutra u dolini Lašve bila su prohladna i puna naslaga jutarnje magle koja se još samo može naći u “provinciji u pozadini”, u Bosni. Nestvarnu jutarnju tišinu i osjećaj ostavljenosti narušavao je cvrkut ptica i povremeni kratki huk velikih kamiona koji su teškim bosanskim putevima vozili sanjivi i izmoreni šoferi.
Noću ništa od toga nije bilo. Ni magle, ni mjesečine, ni sunca, ni presijavanja zlatne rijeke na jesenjem suncu, ni teških kamiona sa sanjivim šoferima, ni ljudskog glasa. Ništa, osim bjeline papira na koju zabilježih svih 116 ubijenih civila Ahmićana kao ubijanje 116 svjetova. I to sve u jednom danu, 16. aprilu 1993. Skoro je nezamislivo ubiti svijet 116 puta u jednom danu! Ili ubiti 116 svjetova u vojnoj i policijskoj akciji nazvanoj “48 sati pepela”! Moralnom i normalnom čovjeku ostaje beskrajno čuđenje nad ovom nemoralnom i nenormalnom gestom koju učiniše normalni ali nemoralni ljudi.
Genocid u Bosni i Hercegovini jedan je u nizu genocida u novijoj historiji svjetske civilizacije u krvavom ogledalu ideološkog pogroma i državno organiziranog zla, s kojim se politika, nauka i filozofija još uvijek nisu u stanju ili se ne žele radikalno obračunati na ljudski smislen i životno obećavajući način. Uobičajena fraza 'da se više nikad ne ponovi', ta kontekstualno-deklarativna mantra, neizbježna tokom antifašističkih godišnjica i ceremonija, pojavljuje se tako kao izraz moralnog licemjerja, politikantske nedosljednosti i neodgovornosti svjetskih moćnika.
Pravo kao struka teže dokazuje genocid, dok s naukom, posebno sociologijom, to ide malo lakše. Zločin HVO-a izvršen nad Bošnjacima u Ahmićima 16. aprila 1993. godine, prema Rezoluciji Generalne skupštine UN-a o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, od 9. decembra 1948. godine, član II, jeste genocid. U Ahmićima je od ukupno 350 stanovnika sela ubijeno 116 civila ‒ muškaraca, žena, staraca, djece ‒ što je oko 35 posto od ukupnog broja Ahmićana. Svi ubijeni bili su članovi jedne nacionalne, etničke i vjerske skupine."
U Ahmićima je izvršeno nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda članovima skupine ‒ ranjavanje, kidanje dijelova tijela, protjerivanje.
U Ahmićima je izvršeno namjerno podvrgavanje Bošnjaka takvim uvjetima života koji su trebali dovesti do njihovog potpunog ili djelomičnog uništenja. U operaciji nazvanoj '48 sati pepela' Bošnjaci su podvrgnuti takvim uvjetima života da ako nisu bili ubijeni, nisu mogli ni živjeti. Sve je porušeno, spaljeno, sravnjeno sa zemljom. U Ahmićima su nametnute takve mjere kojima se željelo spriječiti rađanje u okviru nacionalne, etničke i vjerske skupine. Ubijeno je 116 Bošnjaka, od kojih su 90 posto muškaraca i žena bili u fertilnoj dobi.
Specifičnost genocida ne proizlazi iz opsega ubijanja niti divljaštva i nečašća koje karakterizira počinioce, nego iz same namjere uništenja određene grupe ljudi. Genocid u Ahmićima je paradigma genocida koji je planirao, organizirao i izvršio državni režim Republike Hrvatske!
Ahmići su najstrašniji događaj koji su počinile jedinice HVO-a uz materijalnu, finansijsku i kadrovsku pomoć političkog i vojnog režima Republike Hrvatske! Ono što genocid razlikuje od ratnih zločina je to da iza njega stoji država. Republika Hrvatska je stajala iza zločina u Ahmićima! Ahmići i cijela Lašvanska dolina, kao i Stolac, Čapljina, Ljubuški, Mostar, Prozor, Gornji Vakuf, Bugojno, Kiseljak, Žepče i Vareš su u skladu s velikohrvatskom ideologijom, politikom i praksom (čija je centrala bila u Zagrebu, u kancelariji predsjednika države dr. Franje Tuđmana) trebali biti sastavni dio hrvatske republike Herceg-Bosne u kojoj nije bilo mjesta za Bošnjake."
Na primjeru zločina u Ahmićima Haški tribunal je utvrdio da je Republika Hrvatska izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, čime je "sukob" dobio karakter međunarodnog oružanog sukoba i to zbog direktne umiješanosti Hrvatske vojske i zbog postojanja opće kontrole Hrvatske nad oružanim snagama i civilnim vlastima bosanskohercegovačkih Hrvata.
Međunarodni krivični sud donio je pravosnažne presude u kojima je označio Republiku Hrvatsku kao agresorsku državu, a cijeli politički, vojni i policijski vrh Hrvatske zajednice Herceg-Bosna pravosnažno je osuđen na 111 godina zatvora zbog udruženog zločinačkog poduhvata", stoji u saopćenju.
Politički vrh Republike Hrvatske i politički vrh Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini gotovo sve ovo rečeno negira.
S tim u vezi Dario Kordić, kojeg je Haški tribunal osudio na 25 godina zatvora, nakon odslužene kazne se dočekuje i danas slavi kao heroj i svetac. Tako je i sa Slobodanom Praljkom i ostalima. Nema katarze, nema izvinjenja, nema kajanja. Ima negiranje genocida, relativiziranje zločina i optuživanje žrtve. To su posljednje faze genocida nakon čega se sve vraća na početak gdje je prva faza demonizacija određene nacionalne, etničke i vjerske grupe. “Bošnjaci su teroristi; Bošnjaci su fundamentalisti; Bošnjaci su vjerski fanatici i kao takvi oni su remetilački faktor i kao takve treba ih 'očistiti.'"
Do normaliziranja stanja i odnosa u Bosni i Hercegovini ne može doći ukoliko počinioci ne priznaju ono što su počinili i javno ne iskažu kajanje za ono što su uradili.
Žrtva ne može biti prisiljena da oprosti, mora biti spremna da dobrovoljno da oprost, a počinilac ga mora prihvatiti samo kao poklon koji nije zaslužen. Ne postoji niko ko bi imao pravo prisiliti žrtvu na oprost, pa ni vjerski ili politički lideri. Niko nema pravo ni davati bilo kakvo uputstvo u tom smislu. To je isključivo pravo žrtve. Oprost nije obaveza žrtve niti je pravo počinioca. To je, dakle, lični stav. Šta god žrtva odluči, niko je nema pravo osuđivati ili hvaliti za to što je učinila. Do oprosta ne može doći ukoliko počinilac sam ne prizna sve ono što je počinio i ne pokaže iskreno žaljenje. Ali i tada, ukoliko taj počinilac iskreno pokaže kajanje, ne može imati nikakva prava, ni u pravnom ni u moralnom smislu.
Šokantna je činjenica da se u Bosni i Hercegovini skoro ništa od onoga što se desilo u razdoblju 1992‒1995. ne uči u školama i da nije dio nastavnih programa.
Ako je to tako, onda je zaista sumorna budućnost jer historija nam pokazuje da negiranje, poricanje i zaborav nemaju posljednju riječ. U kulturi življenja gdje je negiranje i poricanje uobičajeno, ukoliko ljudi i dalje žele poricati, društvo dovodi do lažnog morala i jednog će momenta izaći na vidjelo, a reakcije mogu biti veoma burne i mogu biti opasne za budućnost tog naroda.
Počinjeno zlo se ne može nikada preseliti u historijske anale kao prošlost koja je prošla.
Svi moramo priznati istinu o zločinu i da ova istina nadvlada današnju dominantnu politiku i kulturu laži. Jevreji su nakon holokausta našli svaki kamen od porušenih sinagoga, ušli u trag zlatnim polugama napravljenih od opljačkanog zlata ubijenih Jevreja. Oni i dan-danas prave intervjue s onima koji su preživjeli holokaust. Historija jeste učiteljica, ali mi smo loši đaci, a loši đaci ponavljaju lekciju sve dok je ne nauče. Zbog toga je, u odnosu na prošlu godinu, i ponovoljnen ovaj dio teksta.
Ahmići - 27. godina poslije.
Ahmići, jutro, 16. april 2020. godine. Ahmići, kao i cijela Bosna i cijeli ljudski rod “okovani” u nešto što se zove korona virus ili šifrovano COVID 19. Nigdje čovjeka, utihnuo je i ptica pjev i golubova let. Samo tišina i bjelina 116 uklesanih imena Ahmićana umotanih u bjelinu behara i aprilskog snijega koji pade iznenada na behar na voće.
Dana 16. aprila 2020. godine vraćam se iz Ahmića sa Komemoracije koja nije održana, vraćam se sa sabah namaza kojeg nisam klanjao zbog, vraćam se i iz Fehrine kafane koja bješe zaključana, dok su u dolini Lašve drijemljivi radnici nekog lokalnog moćnika betonom zaljevali i pregrađivali rijeku Lašvu. Prave hidrocentralu. Treba, kažu radnici, više struje i bržeg interneta. Za to vrijeme u rijeci Lašvi nestaju ribe i rakovi, a uzgorite šume unaokolo obolijevaju od nekih nepoznatih bolesti.….
Ratovi, genocidi, poplave, suše, pandemije, priliv izbjeglica nezabilježen do sada, samo su opomena onima koji žele da razumiju. Pouka onima koji žele da izvuku pouku. Sve su to velika iskušenja za svakog od nas da ne činimo drugima ono što ne bi željeli da drugi učine nama. Ne bi li tako bili bolji ljudi?
Malo toga nam govori da smo spremni iz malih i velikih nesreća izvući pouku.
Sve više naučnika čak i ateista i agnostika se slaže da je ostao još veliki Potop, Atomski rat i veliki obračun – Sudnji dan.
Žurim preko Podlugova, Breze i Vareša do Olova da u mojim Čudima zasadim još jednu sadnicu prije policijskog sata.