Prof. dr. RASIM MURATOVIĆ, naučni savjetnik
Doc. dr. ERMIN KUKA, viši naučni saradnik
Najzloglasniji logor za civilno stanovništvo s područja Brčkog bio je logor Luka, u kojem su Srbi počinili najteže zločine. Logor Luka dobio je naziv po predratnoj riječnoj luci na obali rijeke Save. Ta luka bila je najveća predratna riječna luka u Bosni i Hercegovini, kako po količini transportovane robe tako i po infrastrukturnim objektima i hangarima kojima raspolaže.
Prema Izvještaju Tadeusza Mazowieckog o stanju ljudskih prava na teritoriji bivše Jugoslavije navodi se kako su pripadnici VRS-a tokom maja i juna 1992. u logoru Luka ubili između 2.000 i 3.000 civila Brčkog, uglavnom Bošnjaka - muškaraca, žena i djece.
Logor Luka otvoren je 7. maja 1992, a prema dostupnim podacima zatvoren je 9. jula 1992. Logoraši su u njemu spavali na komadima papira i na samom betonu, u krajnje nehumanim uvjetima. U logoru su se tokom sredine 1992. svakodnevno mogli čuti jauci zatvorenih civila i konstantni pucnji, a Srbi su leševe ubijenih, uglavnom Bošnjaka, bacali u rijeku Savu. Transport ostalih tijela do masovnih grobnica, koja su izbacivana sa stražnje strane objekta Luke, vršen je kamionima iz RO “Bimeks“.
Svake noći odvođeno je na desetine, pa čak i po stotinu civila na strijeljanje. Svi oni ubijani su na krajnje svirep i brutalan način. Pored čina strijeljanja, ubistva u logoru vršena su i “klanjem ljudi nad šahtom ili pak udarcima željeznom šipkom“. Prema raspoloživim podacima, u Brčkom je samo u periodu “od 5. maja do 25. maja 1992. ubijeno /je/ preko 1.500 ljudi“.
Svjedok tih zločina kazuje:
“Sjećam se, bila je nedjelja, 10. maj. Taj dan su donijeli jagnjad, jarad i alkohol opljačkan iz prodavnica. Cijeli dan su jeli i pili. Dva puta su ušli u hangar. Prvi put kada su ušli brojali su od jedan do tri, s tim što su prvi i treći izlazili, a drugi je ostajao, a drugi put kada su došli, izvodili su svakog trećeg. Svi koji su izašli, bili su ubijeni. Izdvojili su, zatim, dvojicu da sklone leševe, onda bi i njih ubili, pa opet dvojicu – pa opet ubili. To su ponovili tri noći uzastopno. Bio je to najkrvaviji period u Luci. Tada su ubili na stotine ljudi.“
Jedan od glavnih zapovjednika logora Luka bio je Goran Jelisić zvani Adolf, kojeg je Haški tribunal pravosnažno osudio na 40 godina kazne zatvora zbog ubistava, okrutnih postupanja pljački (kršenja zakona i običaja ratovanja) te nehumanih djela (zločini protiv čovječnosti). Prema presudi Pretresnog vijeća Goran Jelisić je svakog dana “od otprilike 7. maja do početka jula 1992. često potpomognut čuvarima logora, dolazio u glavni hangar logora Luka gdje je držana većina zatočenika, birao ih za isljeđivanje, a zatim premlaćivao i često ubijao“. Pored Jelisića, mučenja i ubijanja u logoru Luka vršili su Ranko Češić, Rajko Rajčić, te Monika (Bore) Ilić, djevojka monstrum koja je “ubijala ljude vadeći im utrobu razbijenom flašom“.
Te 1992. godine Monika je imala svega 17 godina, a bila je glavna “asistentica“ Jelisiću u ubijanju i mučenju nedužnih civila. Početkom maja 1992. Monika je, zajedno s Goranom Jelisićem, “pred srušeni savski most izvela grupu nenaoružanih Brčaka kako bi ih strijeljali.... Ovaj dvojac je iz automatskih pušaka izvršio strijeljanje“. Jedini preživjeli bio je Dževad Mujkić, koji je ranjen preplivao Savu i došao u Republiku Hrvatsku, a potom na slobodnu brčansku teritoriju. Mujkić je poginuo “20. maja 1993, kao borac 3. bataljona 108. mtbr.“.
Inače, Goran Jelisić se sam hvalio kako je ubio 175 Bošnjaka, te da mora ubiti još 25 kako bi dostigao cifru od 200 ubijenih, a zločinac Rajko Rajčić se hvalio da je napravio specijalni nož za klanje Bošnjaka.
Prema svjedočenju Osmana ef. Kavazovića, predratnog imama džamije Azizije u Brezovom Polju, Goran Jelisić je u noći 15. maja 1992. godine u upravi koncentracionog logora Luka, ulazeći u kancelariju gdje se nalazio ef. Kavazović, rekao: “Ovo mi je bio 83-ći ubijeni do sada... Pomislio sam da ću ja biti 84-ti... Zatim mi je Goran rekao: ‘Igrajmo ruski rulet...’ Stavio mi je pištolj na prsa. Mislio sam da mi je došao kraj života i u sebi sam proučio kelime i šehadet. Zamolio sam Allaha da mi smrt bude s dinom i imanom... Srećom metak nije opalio...“ Efendiji Kavazoviću su nudili da slobodno iziđe iz Luke, što je on odbio, rekavši da želi ostati i dijeliti sudbinu (više stotina) logorašadžematlija iz Brezovog Polja. U logoru Luka ostao je sve do zatvaranja logora (09. 07. 1992) odakle su svi logoraši sprovedeni u koncentracioni logor Batković, gdje je ef. Kavazović bio sve do 13. oktobra 1992.
Jedan od svjedoka mučenja i zločina u logoru Luka, koje su nad brčanskim civilima nesrpske nacionalnosti najviše činili Jelisić i Monika, kazuje:
“Najviše me je tukao Goran Jelisić, ali su me naizmjenično tukli neki Ivan, onda Ilija iz Bara i policajac Dragan iz Brčkog, kojeg sam ranije poznavao. Zajedno sa mnom tukli su i Andriju Tufekčića iz Brezika. Tukli su nas mlaznicama od šmrka i debelim crnim kablovima. Doveli su i doktora Belog (Milenko Vojinović, predsjednik SDS-a Brčko, op.a.), da vidi koliko možemo izdržati. Cijelu noć su nas tukli. Pošto smo izgubili svijest, prekrili su nas nekim plahtama misleći da smo umrli. Glava nam je bila otekla, nos iskrivljen, lice unakaženo, a uši su bile veće od šaka. Prišla je Monika i otkrila nas. Kada je ustanovila da smo živi, prosula je kiselinu po nama. To nas je strašno ujelo, jer smo već bili u ranama.“
Pored navedenih, među glavnim monstrumima u logoru Luka bio je i Ljubiša Savić zvani Mauzer. On se hvalio kako je “u Pančevu, završio školu mučenja, specijalizirajući klanje i amputacije organa“. Nadalje, tvrdio je da “u njegovim rukama i nijem mora progovoriti“, da je u logoru Luka držao “obuku za klanje logoraša“, te da je “kada su mu mjerili vrijeme, u jednoj minuti zaklao 17 zatočenika i da je u Luci poklao na stotine balija“.
Logoraše koje su fizički i psihički maltretirali i mučili Srbi su izvodili pred hangare logora i tu ih klali ili ubijali hicima iz pištolja. Masovna klanja vršena su i dana 12. juna 1992 (drugi dan velikog muslimanskog praznika Kurban-bajrama). Prema izjavi jednog od zarobljenih četnika, koji je u to vrijeme bio dežurni koljač u logoru Luka, on sam je ubio preko 80 ljudi (nepouzdano svjedočenje) ubodom noža ispod sljepoočnice ili udarcima čekićem po glavi.
U logoru Luka je nad velikim brojem bošnjačkih žena i djevojaka vršeno spolno nasilje. Silovane su djevojke i žene starosti od 13 do 60 godina starosti. I tu se nije radilo o silovanju iz požude, već o “velikosrpskoj proizvodnji potrebe za obeščašćivanjem jednog naroda, ponižavanjem njegova ženskog roda, računajući na proizvođenje duboke i trajne kolektivne traume zbog osjetljivosti muslimanske porodične etike spram ovog oblika poniženja“.
Jedna od silovanih žena u logoru Luka (S.V.) kazuje:
“Ja sam silovana više puta i na više mjesta, uglavnom zbog toga što im nisam htjela otkriti gdje krijem novac i druge dragocjenosti. Odmah po okupaciji grada silovali su me u mojoj kući u naselju Grčica. Učinili su to Dragan i Zoran. Zoran je bio iz Paraćina u Srbiji. Prethodno su me tukli. Silovana sam poslije toga u logoru Luka. Tu me je silovao Konstantin Simonović, tada komandant logora. Silovao me je u svojoj kancelariji, gdje sam služila kafu. Kancelarija mu je bila puna noževa, makaza, kablova od struje, pendreka i drugih sredstava za mučenje. U logoru Luka me je silovao i jedan vojnik iz Srbije, koga su zvali Dugi.“
Dana 18. maja 1992. zapovjednu kontrolu nad logorom Luka preuzela je brčanska Služba javne bezbjednosti (SJB), koja je smijenila Gorana Jelisića i na njegovo mjesto imenovala silovatelja Konstantina Simonovića. On je nastavio ondje gdje je Goran Jelisić stao s vršenjem zločina i masovnih mučenja i tortura nad civilima u logoru Luka.
Treba naglasiti kako koncentracioni logor Luka u Brčkom nikada nije posjetila nijedna od delegacija Međunarodnog komiteta crvenog križa. Nedolazak u ovaj logor međunarodna zajednica je pravdala time da je “18. maja 1992. godine, predstavnik ICRC-a, Frederic Maurice poginuo u napadu na humanitarni konvoj ICRC-a u Sarajevu“100, zbog čega su privremeno povukli svoje predstavnike iz Bosne i Hercegovine. Koncentracioni logor Luka zatvoren je 9. jula 1992. godine, a svi logoraši sprovedeni su u koncentracioni logor Batković kod Bijeljine.
Izvor:
Muratović Rasim i Ermin Kuka (2015). Genocid u Brčkom 1992-1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.