Piše: Dr. sc. Amir Kliko
Pišući svoju knjigu o ratu u srednjoj Bosni 1992-1994. godine naišao sam na podatke o pogibiji petero djece hrvatske nacionalnosti i teškom ranjavanju još troje u Vitezu 10. juna 1993. godine, a koja su ubrzo preminula od posljedica ranjavanja.
Još sedmero djece bilo je lakše ranjeno. Gledajući njihova imena i podatke o njima u dokumentima koje sam koristio obuzele su me teške emocije.
Iste onakve kao kada sam u istoj knjizi opisivao kako su zločinci HVO-a izvadili oči jedanaestogodišnjem Nerminu iz Ahmića, nepuna dva mjeseca ranije, a potom ga i zaklali.
Nermin i njegov brat nisu jedina ubijena djeca u Ahmićima 16. aprila koja su se našla zabilježena na stranicama moje knjige niti su zločinci HVO-a ubijali bošnjačku djecu samo u Ahmićima i samo u srednjoj Bosni.
Moje emocije nisu bile ništa lakše ni kada sam iz dokumenta prenio podatak u spomenutu knjigu o pogibiji troipodišnjeg dječačića Danijela koji je smrtno stradao 9. januara 1994. godine od metka u svojim malenim leđima.
Priznajem da mi je donekle bilo lakše kada sam u obdukcijskim i policijskim dokumentima organa HR HB vidio zabilješku da je stradao od nečijeg zalutalog metka, jer su se tog dana, za njega kobnog, vodile žestoke borbe između ARBiH i HVO-a u njegovom selu koje još nije stigao ni upoznati, a kamo li optrčati. Smrt djeteta je strašna bez obzira na okolnosti, ali ipak svijet izgleda manje zao kada se uvidi da nije namjerno ubijeno iako tuga ostaje ista u svakom slučaju.
Nisam imao nikakve dileme ni u primisli, istražujući rat u srednjoj Bosni, "čijim žrtvama" i "čijim zločinima" ću se baviti, tako da u mojoj knjizi imaju zabilježeni mnogi zločinci i žrtve bez obzira koje su nacionalnosti.
Postavio sam sebi ružnu i tešku obavezu - nikako se ne može reći čast kako bi inače trebalo u slučaju da je riječ o nečemu lijepom - da spomenem i stradanje osmero djece hrvatske nacionalnosti u Vitezu 10. juna 1993. godine.
Ponovo se sada osvrćem na tu tešku istinu sa istim tužnim emocijama kao kada sam pisao o njihovoj smrti u svojoj knjizi.
Razlog tome je tekst Dragana Bursaća objavljen 13. juna prošle godine i sada ponovljen na portalu Al Jazeera pod naslovom "Kako je leteći Holanđanin pobio djecu u Vitezu", a u kojem je iznio samo jednu istinu, a to je da je 10. juna 1993. godine u Vitezu stradalo osmero djece hrvatske nacionalnosti od minobacačkih projektila 120 mm.
Svi drugi navodi iz njegovog teksta su netačni.
Bursać, zapravo spominje jednu granatu 120 mm. U dokumentima HVO-a kojima raspolažem navodi se da su pale dvije mine minobacača 120 mm. Bursać tvrdi da je "granata" proizvedena u Holandiji. Bavim se ozbiljnim istraživanjem proteklog rata u Bosni i Hercegovini i nikada nisam naišao na podatke u izvorima i literaturi da je ARBiH nabavljala ratni materijal iz te zemlje.
Razumijem Bursaćevu potrebu da prikaže strahote tog događaja što emotivnije. Potpuno je podržavam, jer poznajem osjećaj teškoće u grudima kada se o piše o nevinim žrtvama, a naročito dječijim.
Međutim, neprihvatljivo je kada se opisu događaja dodaju neistine, s ciljem da se potpuno promijeni kontekst u kojem se on zbio - makar to bilo i zbog bezazlene dramatizacije koja za ovaj slučaj nije ni potrebna, jer je istina sama po sebi tragična istina iz proteklog rata u Bosni i Hercegovini.
Bursaćev neskriveni cilj je sudski progon "odgovornih zločinaca" iz redova ARBiH.
Posebno negativnu težinu njegovom tekstu daje jasna namjera autora da ARBiH u ovoj slučaju prikaže kao zločinačku.
Za stradalu djecu kaže da su "ubijena" kako bi naveo čitaoce da zaključe da je njihovu smrt namjerno izazvala ARBiH. Potom čvrsto tvrdi da je ARBiH namjerno gađala mjesto na kojem su se djeca okupila kako bi ih ubila: "Granata od 120 mm, ona velika, podla, razarajuća. Precizno upućena sa položaja Armije BiH, baš na igralište. Baš na djecu...U zločinačkom napadu Armije BiH, poginulo je osmoro djece."
Ne navodi nikakve dokaze za tu svoju proizvoljnu, smjelu i drsku tvrdnju.
Drska je, jer iznosi ozbiljne optužbe bez ikakvih dokaza. Potkrijepljuje je samo činjenicom da je 10. juna bilo na snazi primirje i vlastitom tvrdnjom da su snajperisti ARBiH i prije ovog događaja ubijali djecu u Vitezu: "A snajper je bio kao komarac. Vječno prisutan tog proljeća '93 u tom Vitezu. Od njega su stradala i djeca."
Međutim, primirje se uopće nije poštovalo i upravo su to bili ratni dani s najžešćim borbenim dejstvima obje zaraćene strane u lašvanskoj dolini. Iz Bursaćevog teksta se može zaključuti da samo ARBiH nije poštovala primirje što, također, ne odgovara istini.
Snajpersko djelovanje obje zaraćene strane u srednjoj Bosni jeste bilo intenzivno tokom cijelog oružanog sukoba HVO-a sa ARBiH.
Dovoljno je, kao dokaz tome, spomenuti da je od 530 ukupnih žrtava (boraca HVO-a i hrvatskih civila) na općini Vitez čak 61 ubijeno snajperskim metkom. Važno je znati - što Bursać zbog teme svog teksta nije ni bio dužan reći - da je i na "suprotnoj" strani (bošnjačkoj) broj ubijenih snajperskim djelovanjima od strane HVO-a bio gotovo isti, s razlikom da su snajperisti HVO-a ubijali i bošnjačku djecu, a snajperisti ARBiH nisu ubijali hrvatsku.
Bursać upravo tu iznosi svoju prvu netačnu tvrdnju da su stradala i djeca od snajpera. Doduše, ne kaže izričito koje nacionalnosti, ali moglo bi se s velikom vjerovatnoćom računati da misli na hrvatsku djecu, jer u svom tekstu jasno prikazuje ARBiH kao zločinačku stranu u ovom slučaju.
Ipak, među spomenutih 61 žrtvu (boraca HVO-a i hrvatskih civila) snajperskog djelovanja ARBiH na teritoriju pod kontrolom HVO-a samo je jedno dijete i to sedamnaestogodišnji dječak (Damjanović Dalibor, rođen 1976, ubijen 1. augusta 1993) kojeg je snajperista mogao zgodno zamijeniti za odraslu mušku osobu naročito ako je, a to je bilo s dječacima u ratu vrlo čest slučaj, nosio nešto na sebi od vojničke odjeće.
U svakom slučaju, on je, prema podacima Ureda za obranu HVO Vitez od 24. februara 1994. godine, ubijen kao civil. U istom dokumentu nalazi se podaci za još jednog sedamnaestogodišnjaka kojeg je ubio snajperista ARBiH, ali uz njega stoji pribilješka da je stradao kao borac HVO-a.
Ako je među 61 žrtvom snajperskog djelovanja ARBiH samo jedan sedamnaestogodišnjak onda se ne može nikako reći, kako Bursać kaže, da su žrtve bila i djeca. Nisu, bar ne od strane snajperista ARBiH, ako je mislio na nju. Njegova tvrdnja može se smatrati tačnom samo ako je mislio na snajpersko djelovanje HVO-a prema bošnjačkoj djeci. Jasno je da nije tako mislio.
Od općeg napada HVO-a na ARBiH u Travniku, u večernjim satima 3. juna do 17. juna 1993. vođene su intezivne pješadijske borbe u cijeloj lašvanskoj dolini kojoj pripada i Vitez sa Starim Vitezom, tada nalazio pod opsadom HVO-a. Najintenzivnije tokom cijelog oružanog sukoba HVO-a i ARBiH.
Tokom te dvije sedmice ARBiH je vodila grčevitu borbu da odbrani Travnik od napada HVO-a i mnoga travnička bošnjačka sela koja su se tada nalazila u njegovom okruženju, potom dio Novog Travnika i novotravnička bošnjačka sela pod svojom kontrolom, ali i Stari Vitez koji je HVO neprestano napadao i razarao artiljerijom od 16. aprila.
U tim borbama obje zaraćene strane maksimalno su koristile raspoloživu artiljerijsku podršku svojim jedinicama, a u ovisnosti od svoje snabdjevenosti artiljerijskom municijom. Linije razgraničenja HVO i ARBiH u najvećem dijelu srednje Bosne, a naročito u lašvanskoj dolini, išle su kroz naseljena mjesta tako da je artiljerijsko djelovanje po neprijateljskim linijama odbrane i objektima koje koristi uvijek bilo i po naseljenim mjestima. Osim linija odbrane, obje zaraćene strane su koristile građevinske objekte u naseljenim mjestima za svoje potrebe, te su i na taj način izlagale civile artiljerijskom djelovanju.
Zbog ograničenosti prostora nisam u prilici detaljno opisati svaki taj dan i iznositi podatke o poginulim borcima i civilima na obje strane. Opisat ću u najkraćim crtama samo 10. juni kako bih pokazao da se primirije nije poštovalo ni na jednoj strani i da su oko Viteza i u Vitezu, mjestu stradanja osmero djece hrvatske nacionalnosti, vođene krvave borbe tog dana.
Uz posredovanje UNPROFOR-a Rasim Delić i Milivoj Petković potpisali su 10. juna sporazum o primirju koji je trebao stupiti na snagu istog dana u 14 sati. Član 3 tog sporazuma odnosio se na humanitarni konvoj za Tuzlu koji je HVO već nekoliko dana zadržavao na putu od Tomislavgrada prema srednjoj Bosni. Dogovoreno je da on bezbjedno nastavi put ka svom željenom odredištu.
Nakon 14.00 sati 10. juna snajperista HVO-a u Novom Travniku teško je ranio jednog borca ARBiH i četverogodišnje dijete bošnjačke nacionalnosti. Iz pravca Busovače je ispaljeno osam projektila iz VBR-a 128 mm na uže gradsko područje Zenice. Jedno bošnjačko dijete smrtno je stradalo od artiljerijske vatre u Tolovićima kod Viteza.
"Konvoj radosti", sa oko 500 vozila i 2 000 osoba, krenuo je početkom juna iz Splita s humanitarnom pomoći za Tuzlu. Pod pratnjom UNPROFOR-a je putovao šest dana do Prozora gdje je stigao 6. juna. Zbog intenzivnih borbi HVO-ARBiH u lašvanskoj dolini zadržan je na Makljenu tri dana.
Tokom tih noći hrvatski razbojnici su krali vozila i stvari. U konvoju se nalazio veliki broj žena, djece, poslovnih ljudi i bolesnika. Prema sporazumu o primirju 10. juna, konvoj je s Makljena nastavio ka Gornjem Vakufu. Istog dana u predvečerje je stigao u Trenicu kod Novog Travnika, gdje je zaustavljen radi granatiranja Zenice od strane HVO-a.
Konvoj je ipak krenuo dalje predvođen patrolom UNPROFOR-a. Bez obzira na to, njegov prvi dio HVO je zaustavio kod Franjginih Kuća u blizini Novog Travnika i počeo ubijati vozače. Ubijeno je osam vozača (po nekim izvještajima deset). Drama s vozačima tuzlanskog "Konvoja radosti" kod Novog Travnika desila se isto veče kada su poginula hrvatska djeca u Vitezu.
Ne mogu sa sigurnošću tvrditi šta se od to dvoje desilo koji minut prije. Dakle, prema članu 3 sporazuma o primirju, tuzlanski "Konvoj radosti" je trebao bezbjedno stići na svoje odredište u Tuzlu.
Hrvatsko vijeće odbrane je oskrnavilo potpisano primirje i zvjerski napalo na nezaštićene civile u konvoju. Osim ubijenih, mnogi su pretrpjeli fizičko nasilje. Većina konvoja je opljačkana zajedno s vozilima i novcem putnika.
Da ne bi bilo nejasnoća nepoznavateljima lašvanske doline, Novi Travnik se nalazi veoma blizu mjesta stradanja hrvatske djece u Vitezu 10. juna. Na području općine Novi Travnik vodile su se grčevite borbe tog dana, a koje su se prenosile i na vitešku zbog blizine i povezanosti.
Koliko su to bile žestoke borbe, dovoljan je podatak da je samo u noći 9. na 10. juni poginulo sedam boraca brigade HVO-a Stjepan Tomašević. Jaka borbena dejstva vođena su na Vilenici, ali i u dolini rijeke Bile. Sve su to prostori u neposrednoj blizini mjesta stradanja djece.
Mjesto stradanja nevine djece nije bilo sigurno od posljedica borbenih dejstava za šta odgovornost snosi HVO, a ne ARBiH. Lokacija se nalazi preblizu liniji fronta HVO-ARBiH oko Starog Viteza.
Tu liniju fronta napravio je HVO još 16. aprila od kada je uporno pokušavao zaposjesti Stari Vitez kako bi iz njega protjerao Bošnjake, a vjerovatnije od toga jeste da bi ih pobio kao u obližnjim Ahmićima.
Dakle, HVO je doveo rat među hrvatske kuće i u blizinu sve djece, bez obzira na njihovu nacionalnost.
Zbog specifičnosti uslova u kojima su se nalazili civili na obje strane fronta, nije bilo moguće iseliti stanovništvo ni hrvatske ni bošnjačke nacionalnosti iz zone borbenih djelovanja na sigurno mjesto što je obaveza vojnih organa. Tako su nesretni civili zaglavili u blizini linija fronta jer se rat vodio u urbanim i malim sredinama. Na žalost, za to su plaćali cijenu svojim životima. Sami se nisu mogli niti imali gdje iseliti na sigurnije mjesto, jer ga u lašvanskoj dolini nigdje nije ni bilo ni za koga.
Dodatni problem za sigurnost civila opet je činila vojska koristeći civilne objekte u naseljenim mjestima za svoje potrebe.
Što se tiče konkretne lokacije gdje su nastradala djeca, osim što se ona nalazi svega stotinjak metara od linije HVO-ARBiH oko Starog Viteza, HVO je koristio nekoliko privrednih i poslovnih objekata u njenoj blizini za svoje potrebe i time lokaciju učinio legalnom vojnom metom.
Imao je tu baze za smještaj ljudstva i skladišta materijalno-tehničkih sredstava. Koristio je srednjoškolski centar, Jarugu, radionicu stolarije "Mlakić", Nebašce, Kino "Moša Pijade" i sve druge slične objekte.
Nastradala djeca su se, zapravo, igrala u vrlo opasnoj ratnoj zoni. Bila je opasna zbog blizine fronta i radi korištenja objekata koji su se nalazili u njoj za potrebe HVO-a što ju je, na žalost učinilo legitimnom vojnom metom.
A šta se, ustvari, tu desilo 10. juna 1993. godine?
Hrvatsko vijeće odbrane u Lašvanskoj dolini bilo je od kraja proljeća 1993. u ozbiljnim problemima s nedostatkom artiljerijske municije, ali je imalo na raspolaganju ogromne kapacitete tvornice eksploziva u Vitezu. Inžinjeri iz tvornice pronašli su rješenje kako da iskoriste te potencijale.
Tvornica je počela praviti improvizirane eksplozivne naprave. Vatrogasni aparati, bojleri, veće metalne cijevi i slični objekti punjeni su eksplozivom i ubojitim metalnim komadima (šarafi, svjećice, piljci, šiljci i slično).
Potom su iz katapulta izbacivani na teritoriju pod kontrolom ARBiH (na njene linije odbrane i bošnjačka civilna naselja u njihovoj blizini). Za aktiviranje je korišten običan fitilj. Katapulti su bili veoma kratkog dometa, radi čega su morali biti u blizini linija odbrane ARBiH.
Jedna grupa tih katapulta bila je na lokaciji gdje su izginula djeca.
Djelovala je cijelog dana 10. juna po Starom Vitezu. Katapulti nisu pravili zvukove ispaljenja pa nisu uznemiravali stanovnike u blizini svog položaja.
Prema iskazu Ibrahima Abdića, kojeg sam uzeo u istraživanju, tog dana posadom HVO-a koja je opsluživala katapulte i koristila ih prema Starom Vitezu navodno je komandovao Rajković Mladen zvani Mađar.
Iz štaba ARBiH u Starom Vitezu zatražili su od svoje pretpostavljene komande da artiljerijski djeluje po lokaciji odakle je HVO djelovao katapultima na borce i bošnjačke civile stiješnjene na par stotina kvadratnih metara teritorije pod kontrolom ARBiH u Starom Vitezu, i to u potpunom okruženju HVO-a.
Tražili su da "ušutkaju" katapultare, jer su tog dana žestoko tukli. Iz pravca Počulice ARBiH je ispalila jednu ili dvije minobacačke mine 120 mm kojom prilikom su nastradala djeca. Nije postojala nikakva namjera njihovog ubijanja niti su iz Starog Viteza mogli vidjeti djecu. Naročito se djeca nisu mogla vidjeti s Počulice jer je jako udaljena.
Ta lokacija je i zaštićena od bilo kakvog snajperskog djelovanja iz pravca Starog Viteza i ni jedan stanovnik naselja u kojem su djeca stradala nikada nije mogao biti njihova meta.
Postoji nekoliko građevinskih objekata i omanja šuma između mjesta gdje je ARBiH držala liniju odbrane i mjesta stradanja djece. Ibrahim Abdić tvrdi da mu je Marković Mladen zvani Hega rekao da HVO ima snimljen razgovor ARBiH iz Starog Viteza sa svojom pretpostavljenom komandom na Počulici iz kojeg je jasno da je ARBiH iz Starog Viteza tražila djelovanje po katapultima HVO-a, a ne po djeci koja se i ne spominju u tom razgovoru.
Marković je u to vrijeme bio angažiran u centru za prisluškivanje HVO-a što ga čini kredibilnim izvorom ovog podatka. Zainteresirani istražni organi mogu provjeriti sve ove navode kod Abdića, Markovića i Rajkovića.
(Preporod.info)