Univerzitet u Sarajevu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava uputio je predsjednici Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove Gracieli Gatti Santana, glavnom tužiocu Sergeu Brammertzu i sekretaru Abubacarru M. Tambadou zahtjev za hitno razmatranje svih pravnih, proceduralnih, administrativnih i institucionalnih mogućnosti postupanja u vezi s transferom posmrtnih ostataka Ratka Mladića i javno najavljenim odavanjem najviših državnih i vojnih počasti u Republici Srbiji.
Institut se Međunarodnom rezidualnom mehanizmu obratio u okviru svoje institucionalne misije naučnog istraživanja genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i drugih teških povreda međunarodnog humanitarnog prava, dokumentovanja činjenica o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini, očuvanja kulture pamćenja, zaštite dostojanstva žrtava te afirmacije činjenica pravosnažno utvrđenih pred međunarodnim i domaćim sudovima.
Obraćanje Instituta potaknuto je prije svega javnim najavama najviših predstavnika Republike Srbije da će Ratko Mladić, ukoliko njegovi posmrtni ostaci budu preneseni u Srbiju, biti sahranjen uz najviše državne i vojne počasti. U pismu je dato detaljno obrazloženje razloga za hitno postupanje, uz poseban osvrt na izjave najviših političkih dužnosnika Republike Srbije, uključujući ministra pravde Nenada Vujića i predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića, u vezi s povratkom Mladićevih posmrtnih ostataka i organiziranjem njegove sahrane.
Institut je izrazio duboku zabrinutost zbog ovih najava, ocjenjujući da one zahtijevaju hitnu i posebnu pažnju Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove. Naglašeno je da se ne radi samo o pitanju mjesta ukopa preminulog osuđenika niti samo o odnosu njegove porodice prema mjestu i načinu sahrane. Riječ je o pitanju naslijeđa međunarodnog krivičnog pravosuđa, autoriteta pravosnažnih presuda, odnosa država prema osobama pravosnažno osuđenim za najteže međunarodne zločine, prava i dostojanstva žrtava, tranzicijske pravde, ali i o poruci koju međunarodne i državne institucije šalju budućim generacijama u Bosni i Hercegovini, Srbiji i cijelom regionu.
U obraćanju je posebno naglašena suštinska razlika između prava porodice da sahrani preminulog člana i odluke države da osobi pravosnažno osuđenoj za genocid i druge najteže međunarodne zločine oda najviše državne i vojne počasti. Državni simboli, vojni ceremonijal i službeni protokol nisu privatni čin žalosti, nego službeni čin države i javna poruka o tome kome država iskazuje posebno poštovanje i priznanje. Zbog toga bi takva ceremonija predstavljala najsnažniju institucionalnu glorifikaciju pravosnažno osuđenog počinioca genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina.
Institut je ukazao i na posebnu međunarodnopravnu dimenziju odnosa Republike Srbije prema ovom predmetu. Podsjećeno je da je Međunarodni sud pravde u presudi iz 2007. godine utvrdio da je Srbija prekršila obavezu sprečavanja genocida u Srebrenici, kao i obavezu pune saradnje s Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju zbog netransferiranja upravo Ratka Mladića radi suđenja.
Posebna pažnja u pismu posvećena je žrtvama i njihovim porodicama. Istaknuto je da presude međunarodnih sudova za hiljade porodica u Bosni i Hercegovini nisu apstraktni pravni dokumenti, nego međunarodno i sudsko priznanje njihovog stradanja i pravosnažno utvrđivanje individualne krivične odgovornosti za zločine čije posljedice nose duže od tri decenije. Sahrana Ratka Mladića uz državni protokol, vojni ceremonijal i najviše državne i vojne počasti za žrtve i njihove porodice predstavljala bi duboko poniženje i poruku da država može istovremeno formalno prihvatati međunarodne sudske presude, a javno i institucionalno veličati osobu osuđenu tim presudama.
Institut je upozorio i na dugoročne posljedice eventualne državne i vojne ceremonije, uključujući daljnju posthumnu heroizaciju i mitologizaciju Ratka Mladića, jačanje njegovog simboličkog i gotovo kultnog statusa u dijelu političkog i društvenog prostora, kao i normalizaciju i vrijednosnu rehabilitaciju politika i ideologija s kojima je njegova pravosnažno utvrđena odgovornost neposredno povezana. Posebno je ukazano na opasnost daljnjeg širenja negiranja i relativiziranja genocida i drugih međunarodnih zločina među budućim generacijama.
Imajući u vidu sve navedeno, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu pozvao je predsjednicu, glavnog tužioca i sekretara Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove da, svako isključivo u granicama svojih statutom i drugim relevantnim aktima utvrđenih nadležnosti:
1. hitno ispitaju i iscrpe sve pravne, proceduralne, administrativne i institucionalne mogućnosti koje Mehanizmu stoje na raspolaganju prije poduzimanja konačnih radnji u vezi s transferom posmrtnih ostataka Ratka Mladića u Republiku Srbiju, uključujući odgovarajuću komunikaciju i saradnju s nadležnim organima Kraljevine Nizozemske;
2. u okviru tih razmatranja ispitaju postoji li pravna mogućnost privremenog odgađanja transfera ili drugi zakoniti modalitet kojim bi se omogućilo da se prije konačne odluke u potpunosti razmotre posljedice javno najavljene državne i vojne glorifikacije; ukoliko za to postoji odgovarajući pravni osnov, razmotre i druge zakonite mogućnosti u pogledu transfera ili mjesta ukopa, a ukoliko takve mogućnosti nisu ostvarive, razmotre mogućnost zahtijevanja jasnih i nedvosmislenih službenih garancija Republike Srbije da transfer i sahrana neće biti iskorišteni u svrhu takve glorifikacije;
3. kao posebno relevantne okolnosti uzmu u obzir javno saopćenu namjeru političkih lidera Republike Srbije da Ratku Mladiću budu ukazane najviše državne i vojne počasti, kao i činjenicu da je Međunarodni sud pravde utvrdio međunarodnopravnu odgovornost Republike Srbije zbog povrede obaveze sprečavanja genocida u Srebrenici, povrede obaveze pune saradnje s ICTY-em zbog netransferiranja upravo Ratka Mladića te povrede obaveze postupanja u skladu s privremenim mjerama Suda;
4. prilikom razmatranja eventualnog transfera posebnu pažnju posvete pravima, interesima i dostojanstvu žrtava, međunarodnim standardima koji štite njihov položaj, kao i mogućim posljedicama državne i vojne ceremonije po autoritet pravosnažne presude, prihvatanje sudski utvrđenih činjenica u javnom prostoru i povjerenje žrtava i javnosti u međunarodnu krivičnu pravdu;
5. procijene šire posljedice eventualnog transfera i odavanja najviših državnih i vojnih počasti po integritet, autoritet i naslijeđe ICTY-a i Međunarodnog rezidualnog mehanizma, kao i po procese tranzicijske pravde, suočavanja s prošlošću, pomirenja, izgradnje povjerenja i vladavine prava u Bosni i Hercegovini, Srbiji i cijelom regionu;
6. posebno razmotre dugoročne društvene i političke posljedice takve državne i vojne ceremonije, uključujući daljnju posthumnu heroizaciju i mitologizaciju Ratka Mladića, jačanje njegovog simboličkog i gotovo kultnog statusa u dijelu političkog i društvenog prostora te normalizaciju i vrijednosnu rehabilitaciju politika i ideologija s kojima je njegova pravosnažno utvrđena odgovornost neposredno povezana, kao i dalje širenje negiranja i relativiziranja genocida i drugih međunarodnih zločina među budućim generacijama;
7. iskoriste institucionalni autoritet, iskustvo i postojeće mehanizme saradnje Međunarodnog rezidualnog mehanizma, posebno njegovog Tužilaštva, kako bi prema nadležnim institucijama u Bosni i Hercegovini, Republici Srbiji i drugim državama regiona ukazali na potrebu dosljednog poštivanja pravosnažno utvrđenih činjenica, presuda i naslijeđa međunarodnih sudova te reagiranja, u skladu s važećim zakonodavstvom, na negiranje zločina i glorifikaciju pravosnažno osuđenih počinilaca, posebno u kontekstu transfera i sahrane Ratka Mladića i očekivane intenzivnije posthumne glorifikacije koja bi nakon toga uslijedila.
U obraćanju je naglašeno da međunarodna krivična pravda ne završava smrću osuđenika te da se njena trajna vrijednost nalazi upravo u pravosnažno utvrđenim činjenicama koje ostavlja budućim generacijama. Budućnost Bosne i Hercegovine, Srbije i cijelog regiona ne može se graditi na negiranju ili relativiziranju pravosnažnih presuda niti na državnom veličanju osoba osuđenih za genocid i druge najteže međunarodne zločine, nego na činjenicama, odgovornosti, poštovanju žrtava, vladavini prava i jasnom institucionalnom otklonu od politika i ideologija koje su dovele do zločina.
Tekst dopisa preveden na bosanski jezik je u nastavku:
PREDMET: ZAHTJEV ZA HITNO RAZMATRANJE PRAVNIH I INSTITUCIONALNIH MOGUĆNOSTI POSTUPANJA U VEZI S TRANSFEROM POSMRTNIH OSTATAKA RATKA MLADIĆA I NAJAVLJENIM ODAVANJEM NAJVIŠIH DRŽAVNIH I VOJNIH POČASTI
Poštovana predsjednice Gatti Santana,
Poštovani glavni tužioče Brammertz,
Poštovani sekretaru Tambadou,
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu obraća Vam se povodom smrti Ratka Mladića, kojeg je Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju 22. novembra 2017. godine osudilo na doživotnu kaznu zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja, uključujući njegovu odgovornost za genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici i oko nje u julu 1995. godine. Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove 8. juna 2021. godine potvrdilo je njegove osuđujuće presude i kaznu doživotnog zatvora.
Institut Vam se obraća u okviru svoje institucionalne misije naučnog istraživanja genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i drugih teških povreda međunarodnog humanitarnog prava, dokumentovanja činjenica o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini, očuvanja kulture pamćenja, zaštite dostojanstva žrtava te afirmacije činjenica pravosnažno utvrđenih pred međunarodnim i domaćim sudovima.
Naše obraćanje potaknuto je prije svega javnim najavama najviših predstavnika Republike Srbije da će Ratko Mladić, ukoliko njegovi posmrtni ostaci budu preneseni u Srbiju, biti sahranjen uz najviše državne i vojne počasti.
Ministar pravde Republike Srbije Nenad Vujić 28. augusta 2026. godine javno je izjavio da će Ratko Mladić biti sahranjen uz „najviše državne i vojne počasti“, navodeći istovremeno da je Vlada Republike Srbije u redovnom kontaktu s njegovom porodicom i da realizacija preuzimanja posmrtnih ostataka zavisi od daljnjih procedura Međunarodnog rezidualnog mehanizma. [1]
Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić istovremeno je javno kritikovao Međunarodni rezidualni mehanizam zbog toga što Mladiću nije omogućeno da posljednje dane života provede u Srbiji te je govorio o povratku njegovih posmrtnih ostataka i spremnosti Srbije da pomogne u organiziranju sahrane. [2]
Institut s dubokom zabrinutošću prima ove najave i smatra da one zahtijevaju hitnu i posebnu pažnju Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove. Ovdje se, naime, ne radi samo o pitanju mjesta ukopa jednog preminulog osuđenika. Ne radi se ni samo o odnosu njegove porodice prema mjestu i načinu njegovog ukopa. Radi se o pitanju naslijeđa međunarodnog krivičnog pravosuđa, autoriteta pravosnažnih presuda, odnosa država prema osobama pravosnažno osuđenim za najteže međunarodne zločine, prava i dostojanstva žrtava, tranzicijske pravde, ali i o poruci koju međunarodne i državne institucije danas šalju budućim generacijama u Bosni i Hercegovini, Srbiji i cijelom regionu.
I. PRAVNI I INSTITUCIONALNI KONTEKST
Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove osnovan je Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija 1966 (2010) kako bi nastavio nadležnosti, prava, obaveze i ključne funkcije Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu. [3]
Zbog toga se pitanje s kojim Vam se obraćamo ne može posmatrati odvojeno od ukupnog naslijeđa međunarodnog krivičnog pravosuđa uspostavljenog za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije.
Ratko Mladić bio je jedan od najznačajnijih optuženika i osuđenika tog pravosudnog procesa. Njegovo višegodišnje skrivanje, hapšenje, transfer u Haag, višegodišnje suđenje, prvostepena presuda i pravosnažno okončanje postupka pred Žalbenim vijećem Mehanizma predstavljaju jedan od centralnih predmeta u historiji međunarodnog krivičnog pravosuđa za bivšu Jugoslaviju.
Mehanizam je i nakon njegove smrti zadržao neposrednu institucionalnu ulogu. U svom službenom saopćenju od 27. augusta 2026. godine Mehanizam je naveo da su, nakon Mladićeve smrti u Haagu, nadležni nizozemski organi pokrenuli standardne postupke i istrage predviđene domaćim pravom. Upravo činjenica da institucionalne i pravne standardne procedure još uvijek traju daje dodatnu važnost ovom obraćanju.
Smatramo da je prije svakog nepovratnog administrativnog koraka koji bi omogućio transfer posmrtnih ostataka u Republiku Srbiju potrebno ozbiljno razmotriti novu i izuzetno značajnu okolnost koja je u međuvremenu nastala - službeno saopćenu namjeru predstavnika Republike Srbije da Ratku Mladiću budu ukazane najviše državne i vojne počasti.
II. PRAVOSNAŽNA PRESUDA RATKU MLADIĆU I POSEBNA MEĐUNARODNOPRAVNA DIMENZIJA ODNOSA REPUBLIKE SRBIJE PREMA OVOM PREDMETU
Posebnu težinu ovom pitanju daje činjenica da je upravo Republika Srbija bila stranka u postupku pred Međunarodnim sudom pravde u predmetu Primjena Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida – Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore.
Presudom od 26. februara 2007. godine Međunarodni sud pravde utvrdio je da je Srbija prekršila svoju obavezu prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida jer nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine. Sud nije utvrdio da je Srbija kao država počinila genocid niti da je bila saučesnik u njegovom izvršenju. Međutim, utvrdio je njenu međunarodnu odgovornost zbog povrede obaveze sprečavanja genocida. [4]
Za ovo obraćanje još je značajnija druga činjenica iz iste presude.
Međunarodni sud pravde utvrdio je da je Srbija prekršila svoje međunarodne obaveze i time što nije transferirala upravo Ratka Mladića, tada optuženog za genocid i saučesništvo u genocidu, radi suđenja pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, čime nije u potpunosti ispunila svoju obavezu saradnje s Tribunalom. [4]
Međunarodni sud pravde također je utvrdio da Srbija nije postupila u skladu s privremenim mjerama koje je Sud odredio 8. aprila i 13. septembra 1993. godine, odnosno da nije poduzela sve mjere u svojoj moći radi sprečavanja genocida. [4]
Zbog toga današnja situacija nosi posebnu historijsku, pravnu i moralnu težinu.
Osoba čije je izručenje godinama predstavljalo pitanje izvršenja međunarodnih obaveza Republike Srbije, osoba zbog čijeg je neizručenja Međunarodni sud pravde utvrdio povredu međunarodne obaveze Srbije, te osoba koju je međunarodno krivično pravosuđe nakon višegodišnjeg postupka pravosnažno osudilo za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, sada bi mogla biti vraćena u Srbiju i ispraćena uz najviše državne i vojne počasti. To nije samo historijski paradoks. Takva situacija predstavlja ozbiljan izazov autoritetu međunarodnog krivičnog pravosuđa i vrijednostima na kojima je ono izgrađeno.
III. OD PRIVATNOG UKOPA DO INSTITUCIONALNE GLORIFIKACIJE
Smatramo posebno važnim napraviti jasnu razliku između dvije potpuno različite stvari. Prva je pravo porodice da svog preminulog člana sahrani. Druga je odluka države da osobu pravosnažno osuđenu za genocid i druge najteže međunarodne zločine isprati uz najviše državne i vojne počasti. Naše obraćanje odnosi se na drugo. Državne i vojne počasti po svojoj prirodi nisu privatni čin žalosti. One predstavljaju službeni čin države. One uključuju državni autoritet, državne simbole, institucije, vojni ceremonijal i javnu poruku o tome koga država smatra dostojnim posebnog poštovanja i službenog priznanja. Zbog toga eventualno odavanje najviših državnih i vojnih počasti Ratku Mladiću ne bi bilo moguće svesti na pitanje privatne sahrane. Bio bi to institucionalni čin. Ukoliko bi Republika Srbija, preko svojih najviših državnih institucija i vojnih struktura, organizirala ili učestvovala u ceremoniji kojom se odaju najviše državne i vojne počasti osobi pravosnažno osuđenoj za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, takav čin predstavljao bi institucionalnu glorifikaciju osuđenog počinioca najtežih međunarodnih zločina. Takvim činom pravosnažna presuda ne bi bila formalno osporena niti ukinuta. Međutim, njen smisao i društvena poruka bili bi javno potiskivani suprotnim simboličkim činom države.
Ako država osobu osuđenu na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i drugih međunarodnih zločina svojim simbolima, vojskom i najvišim ceremonijalnim počastima predstavlja kao osobu dostojnu posebnog državnog priznanja, onda se značenje pravosnažne presude ne relativizira samo riječima. Njemu se suprotstavlja zvanična politička i simbolička poruka države. Upravo je to ono što ovom pitanju daje dimenziju koja daleko prevazilazi odluku jedne porodice o mjestu ukopa.
IV. ŽRTVE MORAJU BITI U SREDIŠTU RAZMATRANJA
U središtu svakog razmatranja ovog pitanja moraju biti žrtve. Hiljade porodica u Bosni i Hercegovini i danas žive s neposrednim posljedicama zločina za koje je Ratko Mladić pravosnažno osuđen. Za njih presude Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog rezidualnog mehanizma nisu apstraktni pravni dokumenti. One predstavljaju međunarodno i sudsko priznanje njihovog stradanja. One predstavljaju pravosnažno utvrđene činjenice o tome šta se dogodilo njihovim roditeljima, djeci, braći, sestrama, supružnicima, rođacima i komšijama. One predstavljaju utvrđivanje individualne krivične odgovornosti za zločine čije posljedice te porodice nose već više od tri decenije. Brojne porodice još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih. Brojne majke i očevi umrli su ne dočekavši da pronađu i sahrane svoju djecu. Identifikacije posmrtnih ostataka žrtava genocida i drugih zločina nastavljaju se i tri decenije nakon njihovog ubistva. U takvim okolnostima slika čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid, ispraćenog uz državni protokol, vojni ceremonijal i najviše državne počasti, ne može biti neutralna. Za žrtve i njihove porodice ona bi predstavljala duboko poniženje i poruku da država može istovremeno formalno priznavati postojanje međunarodnih sudskih presuda, a javno i institucionalno veličati osobu osuđenu tim presudama. Međunarodni standardi o položaju žrtava upravo zato insistiraju na poštivanju njihovog dostojanstva.
Deklaracija Ujedinjenih nacija o osnovnim principima pravde za žrtve kriminala i zloupotrebe vlasti iz 1985. godine utvrđuje da prema žrtvama treba postupati sa saosjećanjem i uz poštovanje njihovog dostojanstva te da njihovi stavovi i zabrinutosti trebaju biti predstavljeni i razmotreni u odgovarajućim postupcima kada su pogođeni njihovi interesi. [5] Osnovni principi i smjernice Ujedinjenih nacija o pravu na pravni lijek i reparaciju žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava dodatno potvrđuju značaj prava, interesa i dostojanstva žrtava. [6] Ne tvrdimo da ovi instrumenti sami po sebi stvaraju posebnu procesnu zabranu transfera posmrtnih ostataka. Smatramo, međutim, da predstavljaju važan međunarodni normativni okvir koji nalaže da se interesi i dostojanstvo žrtava ne tretiraju kao periferno pitanje kada institucije donose odluke koje ih mogu neposredno pogoditi. U konkretnom slučaju takav pristup je posebno važan.
Generalni sekretar Ujedinjenih nacija je upravo 27. augusta 2026. godine, povodom smrti Ratka Mladića, izrazio solidarnost sa žrtvama, preživjelima i njihovim porodicama, naglasio konačnost sudskih utvrđenja i činjenica koje su njima ustanovljene te osudio postupke kojima se glorificiraju osobe koje su međunarodni sudovi osudili za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Istom prilikom naglašeno je da odgovornost ostaje ključni korak prema trajnom miru, povjerenju i pomirenju u regionu. [7]
Smatramo da ta jasna pozicija generalnog sekretara Ujedinjenih nacija mora imati posebnu težinu upravo u trenutku kada jedno tijelo Ujedinjenih nacija razmatra daljnje postupanje u vezi s posmrtnim ostacima osobe na koju se ta izjava neposredno odnosi.
V. TRI DECENIJE TRANZICIJSKE PRAVDE NE SMIJU BITI POTKOPANE DRŽAVNIM ČINOM GLORIFIKACIJE
Gotovo tri decenije međunarodni sudovi, institucije Ujedinjenih nacija, države, domaća pravosuđa, organizacije žrtava, porodice žrtava, istraživači, pravnici, univerziteti, memorijalne institucije i civilno društvo ulažu ogroman napor kako bi se utvrdile činjenice, pronašle žrtve, procesuirali odgovorni, dokumentovali zločini i uspostavio princip individualne krivične odgovornosti. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (kao i Mehanizam) bio je ključni stub tog procesa. Njegove presude nisu samo historijski dokumenti. One predstavljaju pravosnažno utvrđene činjenice, pravne kvalifikacije zločina i utvrđenu individualnu krivičnu odgovornost. Na tim presudama građeni su procesi tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću, obrazovni programi, naučna istraživanja, arhivi, komemorativne prakse, procesi memorijalizacije i brojne druge inicijative usmjerene prema tome da zločini ne budu negirani, da žrtve ne budu zaboravljene i da osobe odgovorne za najteže međunarodne zločine ne budu pretvarane u društvene i nacionalne heroje. Zbog toga najava najviših državnih i vojnih počasti Ratku Mladiću izaziva posebno uznemirenje. Ona otvara ozbiljno pitanje dokle je, nakon više od trideset godina, stigla zvanična politika Republike Srbije u procesu suočavanja s ratovima devedesetih godina. Umjesto jasnog institucionalnog distanciranja od osoba pravosnažno osuđenih za genocid i druge najteže međunarodne zločine, najavljeno je njihovo javno uzdizanje kroz najviše forme državnog i vojnog ceremonijala. Takav čin predstavljao bi ozbiljan institucionalni povratak političkim i vrijednosnim obrascima od prije trideset godina. To je suprotno osnovnoj ideji tranzicijske pravde. Tranzicijska pravda ne znači samo okončanje sudskih postupaka i izricanje kazni. Ona podrazumijeva društveno i institucionalno prihvatanje pravosnažno utvrđenih činjenica, priznanje žrtava, individualizaciju odgovornosti i stvaranje vrijednosnog okvira u kojem počinioci najtežih zločina ne mogu biti predstavljani kao uzori budućim generacijama. Ukoliko se pravosnažno osuđenom počiniocu genocida odaju najviše državne i vojne počasti, više od tri decenije rada na tranzicijskoj pravdi dovode se u pitanje upravo na nivou državne politike. Takva ceremonija ne bi izbrisala presude. Ali bi predstavljala pokušaj promjene njihovog društvenog značenja. Sud kaže: odgovornost za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Državna ceremonija bi poručivala: nacionalna zasluga i najviše počasti. Te dvije poruke nisu spojive. Zato smatramo da je ovo mnogo više od ceremonijalnog pitanja.
VI. GLORIFIKACIJA NIJE MARGINALNA POJAVA – RIZIK JE NJENA INSTITUCIONALIZACIJA
Posebno zabrinjava činjenica da se veličanje Ratka Mladića već godinama ne pojavljuje samo na društvenim marginama. O tome svjedoče javne izjave političara, murali, skupovi, obilježavanja i drugi oblici javne glorifikacije u Srbiji i entitetu Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Međunarodni rezidualni mehanizam i njegovo Tužilaštvo godinama upozoravaju na takve pojave. Glavni tužilac Serge Brammertz više puta je pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija upozoravao da negiranje zločina i glorifikacija osuđenih ratnih zločinaca predstavljaju ozbiljnu prepreku pravdi, pomirenju i izgradnji povjerenja. Na obilježavanju 30. godišnjice genocida u Srebrenici 2025. godine glavni tužilac ponovo je naglasio da istinsko odavanje počasti žrtvama zahtijeva odlučno odbacivanje negiranja zločina i glorifikacije ratnih zločinaca. [8]
Institut upravo zato smatra da je današnja situacija kvalitativno drugačija i znatno ozbiljnija. Sada više nije riječ samo o muralima, pojedinačnim političkim izjavama ili okupljanjima. Najavu najviših državnih i vojnih počasti iznio je ministar pravde Republike Srbije. Takva najava stvara realnu mogućnost da se glorifikacija pravosnažno osuđenog počinioca genocida iz političkog i društvenog prostora prenese u sferu službenog državnog ceremonijala koje i tim eventualnim činom neće završiti. Političko rukovodstvo i državne institucije imaju naročitu odgovornost da ne podstiču veličanje osoba osuđenih za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Kada poruke veličanja dolaze upravo od nosilaca najviših državnih funkcija, njihov učinak je neuporedivo veći nego kada dolaze od privatnih pojedinaca ili grupa. Država raspolaže simbolima, institucijama, vojskom i javnim autoritetom.
Zbog toga najviše državne i vojne počasti imaju značenje koje nijedan privatni izraz žalosti ne može imati.
VII. NASLIJEĐE ICTY-A I MEĐUNARODNOG REZIDUALNOG MEHANIZMA
Posebno zabrinjava činjenica da se sve ovo događa upravo u periodu postepenog okončavanja rezidualnih funkcija međunarodnog krivičnog pravosuđa za bivšu Jugoslaviju. Postepeno smanjivanje aktivnosti jedne institucije ne smije značiti i slabljenje njenog naslijeđa. Naprotiv. Kako se broj aktivnih predmeta smanjuje, pitanje zaštite pravosnažno utvrđenih činjenica i naslijeđa sudova postaje još važnije. Međunarodni rezidualni mehanizam nije osnovan samo kao administrativni završetak rada dva tribunala. Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija povjerene su mu nadležnosti, prava, obaveze i ključne funkcije njegovih prethodnika. Naslijeđe ICTY-a ne može se zato svesti samo na arhivske kutije, baze podataka i zbirke završenih presuda. Njegovo naslijeđe čine i činjenice koje su pravosnažno utvrđene, pravni standardi koji su razvijeni, glasovi hiljada svjedoka i žrtava koji su pred njim govorili, kao i princip da se za genocid i druge najteže međunarodne zločine snosi individualna krivična odgovornost bez obzira na političku, vojnu ili društvenu poziciju počinioca. Zbog toga bi bilo posebno porazno da se, neposredno nakon smrti jednog od najpoznatijih osuđenika ICTY-a i Mehanizma, njegov transfer iz institucionalnog okvira povezanog s Ujedinjenim nacijama pretvori u neposredan uvod u državnu ceremoniju njegove glorifikacije.
Posljednji institucionalni čin povezanosti Međunarodnog rezidualnog mehanizma s Ratkom Mladićem ne bi smio biti administrativni korak nakon kojeg bi uslijedila državna ceremonija, a potom, vrlo izvjesno, i nova, intenzivnija faza njegove posthumne glorifikacije. Odavanje najviših državnih i vojnih počasti moglo bi dodatno pomjeriti već postojeće granice veličanja, stvarajući prostor da se Ratko Mladić u dijelu javnog, političkog i društvenog prostora više ne predstavlja samo kao vojni komandant i politički simbol, nego da njegov lik poprimi obilježja trajnog nacionalnog mita i gotovo kultnog statusa. Takav proces ne bi podrazumijevao samo veličanje pojedinca pravosnažno osuđenog za genocid i druge međunarodne zločine nego bi, posredno, doprinosio normalizaciji, opravdavanju i vrijednosnoj rehabilitaciji politika, ideologija i zločina s kojima je njegova uloga neraskidivo povezana. Time bi poruka državne ceremonije daleko nadživjela sam čin sahrane i proizvodila dugoročne posljedice po kulturu pamćenja, tranzicijsku pravdu, odnos prema žrtvama i buduće generacije, šaljući poruku potpuno suprotnu vrijednostima na kojima počivaju pravosnažne presude međunarodnih sudova.
VIII. BUDUĆNOST REGIONA
Ovo pitanje nije samo pitanje prošlosti. Ono je pitanje budućnosti. Generacije koje danas odrastaju u Bosni i Hercegovini, Srbiji i drugim državama regiona nisu ni bile rođene kada su počinjeni zločini devedesetih godina. Njihov odnos prema tim događajima oblikuju obrazovanje, javne institucije, mediji, politički lideri i simboličke poruke država u kojima žive. Šta će te generacije naučiti ako vide da osoba pravosnažno osuđena za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine može nakon smrti biti ispraćena uz najviše državne i vojne počasti? Kakvu poruku o međunarodnom pravu dobija mlada osoba koja vidi da pravosnažna presuda za genocid nije prepreka za iskazivanje najvišeg državnog priznanja? Kakvu poruku dobija dijete žrtve? A kakvu dijete koje pripada narodu iz kojeg je osuđeni počinilac poticao? Mirnija i sigurnija budućnost regiona ne može se graditi tako što će budućim generacijama biti ostavljene paralelne stvarnosti u kojima je osoba pred međunarodnim sudom pravosnažno osuđena za genocid, dok je istovremeno državne institucije predstavljaju kao heroja dostojnog najviših počasti.
Trajni mir ne podrazumijeva samo odsustvo oružanog sukoba. Trajni mir zahtijeva minimalnu zajedničku osnovu činjenica. Ta osnova mora počivati na pravosnažnim sudskim presudama. Bez prihvatanja sudski utvrđenih činjenica nema ozbiljnog suočavanja s prošlošću. Bez suočavanja s prošlošću nema održivog povjerenja. Bez povjerenja nema ni stabilne budućnosti regiona. Zato državna glorifikacija osoba osuđenih za genocid nije samo uvreda žrtvama. Ona predstavlja politički i društveni rizik za budućnost. Ona produbljuje podjele, normalizira negiranje i relativizaciju zločina, omogućava prijenos ideoloških obrazaca iz devedesetih godina na nove generacije i otežava stvaranje društava zasnovanih na vladavini prava. Ujedinjene nacije su upravo povodom smrti Ratka Mladića ponovile da je utvrđivanje odgovornosti ključno za trajni mir, povjerenje i pomirenje u regionu. Smatramo da je sada trenutak da se ta poruka potvrdi i konkretnim institucionalnim djelovanjem u granicama postojećih nadležnosti.
IX. MEHANIZAM TREBA ISCRPITI SVE RASPOLOŽIVE PRAVNE I INSTITUCIONALNE MOGUĆNOSTI
Svjesni smo da Statut, Pravila i drugi relevantni akti Međunarodnog rezidualnog mehanizma jasno određuju granice njegovih nadležnosti. Ne prejudiciramo postojanje konkretne pravne norme koja Mehanizmu daje ovlaštenje da trajno zabrani transfer posmrtnih ostataka Ratka Mladića. Upravo zato od Vas tražimo da to pitanje hitno, temeljito i sveobuhvatno ispitate. Od institucije Ujedinjenih nacija ne traži se da prekorači svoje nadležnosti. Traži se da ih u potpunosti ispita i iscrpi. Potrebno je utvrditi postoji li bilo koji pravni, proceduralni, administrativni ili institucionalni osnov na temelju kojeg Mehanizam, njegov Sekretarijat, predsjednica ili drugi nadležni organi mogu odgoditi, usloviti ili na drugi zakonit način utjecati na transfer posmrtnih ostataka dok se u potpunosti ne razmotre posljedice javno najavljene državne i vojne glorifikacije.
Potrebno je razmotriti i mogućnost komunikacije s nadležnim organima Kraljevine Nizozemske, koji provode postupke nakon smrti Ratka Mladića, kako bi se utvrdilo postoji li pravna mogućnost privremenog odgađanja transfera posmrtnih ostataka ili drugi zakoniti proceduralni, administrativni ili institucionalni modalitet kojim bi se omogućilo da se, prije poduzimanja nepovratnih radnji, u potpunosti razmotre posljedice javno najavljene državne i vojne glorifikacije. U okviru takvog pravnog razmatranja trebalo bi ispitati sve mogućnosti koje dopušta važeći pravni okvir, vodeći računa o pravima porodice, nadležnostima relevantnih institucija, interesima i dostojanstvu žrtava te integritetu pravosnažnih presuda. Trebalo bi razmotriti i druga zakonita rješenja u pogledu transfera ili mjesta ukopa kojima bi se spriječilo da predaja posmrtnih ostataka i sahrana budu neposredno iskorišteni za državnu, vojnu ili drugu institucionalnu glorifikaciju pravosnažno osuđenog počinioca genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina.
Mehanizam raspolaže značajnim institucionalnim autoritetom. Njegova predsjednica predstavlja Mehanizam pred relevantnim organima Ujedinjenih nacija. Njegov glavni tužilac godinama javno upozorava na štetnost negiranja zločina i glorifikacije osuđenih ratnih zločinaca. Njegov Sekretarijat odgovoran je za administraciju institucije i izvršavanje brojnih funkcija neophodnih za njen rad. Smatramo da takav institucionalni autoritet nosi i odgovornost da se javno i nedvosmisleno reagira ukoliko se utvrdi da ne postoji neposredan pravni mehanizam kojim bi se transfer mogao zaustaviti ili usloviti. Mehanizam ne bi trebao ostati nijem pred procesom koji bi se mogao završiti upravo onim protiv čega njegovi čelnici i Ujedinjene nacije godinama javno upozoravaju - državnom glorifikacijom pravosnažno osuđenog počinioca genocida i drugih međunarodnih zločina.
X. MOLBA I PRIJEDLOG INSTITUTA
Imajući u vidu sve navedeno, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu poziva predsjednicu, glavnog tužioca i sekretara Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove da, svako isključivo u granicama svojih statutom i drugim relevantnim aktima utvrđenih nadležnosti:
1. hitno ispitaju i iscrpe sve pravne, proceduralne, administrativne i institucionalne mogućnosti koje Mehanizmu stoje na raspolaganju prije poduzimanja konačnih radnji u vezi s transferom posmrtnih ostataka Ratka Mladića u Republiku Srbiju, uključujući odgovarajuću komunikaciju i saradnju s nadležnim organima Kraljevine Nizozemske;
2. u okviru tih razmatranja ispitaju postoji li pravna mogućnost privremenog odgađanja transfera ili drugi zakoniti modalitet kojim bi se omogućilo da se prije konačne odluke u potpunosti razmotre posljedice javno najavljene državne i vojne glorifikacije; ukoliko za to postoji odgovarajući pravni osnov, razmotre i druge zakonite mogućnosti u pogledu transfera ili mjesta ukopa, a ukoliko takve mogućnosti nisu ostvarive, razmotre mogućnost zahtijevanja jasnih i nedvosmislenih službenih garancija Republike Srbije da transfer i sahrana neće biti iskorišteni u svrhu takve glorifikacije;
3. kao posebno relevantne okolnosti uzmu u obzir javno saopćenu namjeru političkih lidera Republike Srbije da Ratku Mladiću budu ukazane najviše državne i vojne počasti, kao i činjenicu da je Međunarodni sud pravde utvrdio međunarodnopravnu odgovornost Republike Srbije zbog povrede obaveze sprečavanja genocida u Srebrenici, povrede obaveze pune saradnje s ICTY-em zbog netransferiranja upravo Ratka Mladića te povrede obaveze postupanja u skladu s privremenim mjerama Suda;
4. prilikom razmatranja eventualnog transfera posebnu pažnju posvete pravima, interesima i dostojanstvu žrtava, međunarodnim standardima koji štite njihov položaj, kao i mogućim posljedicama državne i vojne ceremonije po autoritet pravosnažne presude, prihvatanje sudski utvrđenih činjenica u javnom prostoru i povjerenje žrtava i javnosti u međunarodnu krivičnu pravdu;
5. procijene šire posljedice eventualnog transfera i odavanja najviših državnih i vojnih počasti po integritet, autoritet i naslijeđe ICTY-a i Međunarodnog rezidualnog mehanizma, kao i po procese tranzicijske pravde, suočavanja s prošlošću, pomirenja, izgradnje povjerenja i vladavine prava u Bosni i Hercegovini, Srbiji i cijelom regionu;
6. posebno razmotre dugoročne društvene i političke posljedice takve državne i vojne ceremonije, uključujući daljnju posthumnu heroizaciju i mitologizaciju Ratka Mladića, jačanje njegovog simboličkog i gotovo kultnog statusa u dijelu političkog i društvenog prostora te normalizaciju i vrijednosnu rehabilitaciju politika i ideologija s kojima je njegova pravosnažno utvrđena odgovornost neposredno povezana, kao i dalje širenje negiranja i relativiziranja genocida i drugih međunarodnih zločina među budućim generacijama;
7. iskoriste institucionalni autoritet, iskustvo i postojeće mehanizme saradnje Međunarodnog rezidualnog mehanizma, posebno njegovog Tužilaštva, kako bi prema nadležnim institucijama u Bosni i Hercegovini, Republici Srbiji i drugim državama regiona ukazali na potrebu dosljednog poštivanja pravosnažno utvrđenih činjenica, presuda i naslijeđa međunarodnih sudova te reagiranja, u skladu s važećim zakonodavstvom, na negiranje zločina i glorifikaciju pravosnažno osuđenih počinilaca, posebno u kontekstu transfera i sahrane Ratka Mladića i očekivane intenzivnije posthumne glorifikacije koja bi nakon toga uslijedila.
XI. PORUKA ŽRTVAMA I BUDUĆIM GENERACIJAMA
Na kraju, smatramo da se suština ovog pitanja može izraziti kroz nekoliko osnovnih pitanja. Ako se danas osoba pravosnažno osuđena za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine vrati u državu i bude ispraćena uz najviše državne i vojne počasti, kakvu poruku time šaljemo žrtvama genocida i njihovim porodicama? Kakvu poruku šaljemo preživjelim žrtvama opsade Sarajeva, progona, masovnih ubistava i drugih zločina za koje je Ratko Mladić pravosnažno osuđen? Kakvu poruku šaljemo porodicama koje još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih? Kakvu poruku šaljemo budućim generacijama? I, možda najvažnije, kakvu poruku šaljemo budućim počiniocima najtežih međunarodnih zločina o trajnosti i autoritetu međunarodne krivične pravde? Da li pravosnažna presuda međunarodnog suda predstavlja trajno utvrđenu činjenicu i trajnu osudu najtežih međunarodnih zločina - ili dokument čiji se značaj može politički relativizirati onoga trenutka kada osuđenik umre?
Međunarodna krivična pravda ne završava smrću osuđenika. Njena trajna vrijednost nalazi se upravo u činjenicama koje ostavlja generacijama koje dolaze. Zbog toga moramo misliti na žrtve. Moramo misliti na njihove porodice. Moramo misliti i na budućnost regiona.
Bosna i Hercegovina, Srbija i cijeli region neće imati stabilniju i mirniju budućnost ukoliko nove generacije budu učene da se pravosnažno osuđeni počinioci genocida mogu istovremeno predstavljati kao nacionalni heroji. Budućnost se ne može graditi na negiranju ili relativiziranju pravosnažnih presuda. Ne može se graditi ni na državnom veličanju njihovih osuđenika. Može se graditi samo na činjenicama, odgovornosti, poštovanju žrtava, vladavini prava i jasnom institucionalnom otklonu od politika i ideologija koje su dovele do najtežih zločina počinjenih na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu smatra da je ovo pitanje od izuzetnog značaja ne samo za Bosnu i Hercegovinu i žrtve genocida i drugih međunarodnih zločina nego i za kredibilitet međunarodnog krivičnog pravosuđa, očuvanje naslijeđa ICTY-a i Međunarodnog rezidualnog mehanizma te budućnost odnosa u cijelom regionu. Bilo bi duboko zabrinjavajuće da posljednji čin povezan s jednim od najznačajnijih predmeta u historiji ICTY-a i Mehanizma bude transfer nakon kojeg slijedi državni čin glorifikacije osobe čija je individualna krivična odgovornost za genocid i druge međunarodne zločine pravosnažno utvrđena.
Presude međunarodnih sudova moraju ostati mnogo više od dokumenata u arhivama. Njihove pravosnažno utvrđene činjenice i njihovo značenje moraju biti zaštićeni i u javnom prostoru. Zbog toga Vas pozivamo da ovo pitanje razmotrite bez odlaganja, da u okviru svojih nadležnosti iscrpite sve pravne, proceduralne, administrativne i institucionalne mogućnosti koje Vam stoje na raspolaganju te da poduzmete sve zakonite korake kako transfer posmrtnih ostataka Ratka Mladića ne bi postao sredstvo državne i vojne glorifikacije osobe pravosnažno osuđene za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Takvim postupanjem ne bi se štitio samo autoritet jedne presude. Štitilo bi se dostojanstvo žrtava, kredibilitet međunarodne krivične pravde i pravo budućih generacija da žive u regionu u kojem se osobe osuđene za genocid ne predstavljaju kao heroji.
S poštovanjem,
Dr. sc. Muamer Džananović
Direktor Univerziteta u Sarajevu - Instituta za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
PRILOG – RELEVANTNI PRAVNI, INSTITUCIONALNI I JAVNI IZVORI
[1] Izjava ministra pravde Republike Srbije Nenada Vujića, 28. august 2026. godine, o sahrani Ratka Mladića uz najviše državne i vojne počasti; Tanjug/Radio-televizija Srbije.
[2] Izjave predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića od 28. augusta 2026. godine u vezi sa smrću Ratka Mladića, postupanjem Mehanizma i povratkom njegovih posmrtnih ostataka; Reuters.
[3] United Nations Security Council Resolution 1966 (2010), S/RES/1966 (2010), 22 December 2010; Statute of the International Residual Mechanism for Criminal Tribunals.
[4] Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro), Judgment, International Court of Justice, 26 February 2007.
[5] United Nations Declaration of Basic Principles of Justice for Victims of Crime and Abuse of Power, General Assembly Resolution 40/34, 29 November 1985.
[6] United Nations Basic Principles and Guidelines on the Right to a Remedy and Reparation for Victims of Gross Violations of International Human Rights Law and Serious Violations of International Humanitarian Law, General Assembly Resolution 60/147, 16 December 2005.
[7] Statement attributable to the Spokesperson for the Secretary-General on the death of Ratko Mladić, United Nations, 27 August 2026.
[8] International Residual Mechanism for Criminal Tribunals, public statements and remarks of Prosecutor Serge Brammertz concerning denial of crimes, glorification of convicted war criminals, victims and transitional justice, including events marking the 30th anniversary of the Srebrenica genocide, July 2025.
[9] Prosecutor v. Ratko Mladić, ICTY Trial Judgment, 22 November 2017.
[10] Prosecutor v. Ratko Mladić, Case No. MICT-13-56-A, Appeals Judgment, International Residual Mechanism for Criminal Tribunals, 8 June 2021.
[11] International Residual Mechanism for Criminal Tribunals, Statement on the passing of Ratko Mladić, 27 August 2026.