MASAKR NA MARKALAMA 5. FEBRUARA 1994.
Kako je spriječena vojna intervencija NATO-a
Dr. sc. Merisa Karović-Babić
Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu
Petog februara 1994. godine, nekoliko minuta poslijepodneva, s položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) iz pravca Mrkovića ispaljena je minobacačka granata kalibra 120 mm, koja je eksplodirala na asfaltnoj podlozi unutar zelene pijace Markale u trenutku kada je na pijaci bilo prisutno nekoliko stotina građana. Od eksplozivnog i rasprskavajućeg djelovanja granate, prema podacima iz Kliničkog centra, Državne bolnice i bolnice Francuskog bataljona u Sarajevu, kao i pokopnih društava u Sarajevu, evidentirano je 67 ubijenih i 139 ranjenih civila, dok je od posljedica ranjavanja, na liječenju u Hamburgu, smrt nastupila za još jednu osobu. Dakle, radilo se o ukupno 68 ubijenih civila.
Granatiranje pijace Markale izazvalo je burne reakcije kako nacionalne tako i međunarodne javnosti, a nakon nekoliko sati održana je vanredna sjednica Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, kada je odana počast žrtvama, te je odlučeno da se upute hitne poruke Vijeću sigurnosti UN-a, Evropskoj uniji i predsjednicima zemalja koje su mogle utjecati na kažnjavanje ovog i sprečavanje daljih zločina.
Predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović uputio je pismo predsjednicima 17 država, predsjedavajućem Evropske unije, KEBS-a, generalnom sekretaru UN-a i generalnom sekretaru NATO-a, dok je premijer Haris Silajdžić uputio pismo predsjedavajućem Vijeća sigurnosti UN-a, u kojem se, pored ostalog, kritikuje izbjegavanje izvršavanja obaveza definisanih u brojnim rezolucijama, te ''poziva na primjenu svih neophodnih mjera i kroz upotrebu vazdušne sile''.
U javnosti su se odmah nakon masakra oglasili državnici mnogih zemalja koji su osudili zločin. Belgijski ministar vanjskih poslova Willy Claes tom prilikom pozvao je i na zračne udare NATO-a protiv ''srpskih pozicija'' oko grada. Uprkos vjerovatnoći da će se ''Srbi možda pokušati svetiti UN trupama na terenu'', Claes ističe kako ne postoji ''niti jedan drugi način'' za zaustavljanje napada na civile. Generalni sekretar UN-a Boutros Ghali uputio je pismo generalnom sekretaru NATO-a, u kojem ga, spominjući Rezoluciju 824, stavku 10 Rezolucije 836, kao i sastanak NATO-a od 10. i 11. januara 1994, poziva da u ''najkraćem mogućem roku'' donese odluku u vezi sa zračnim napadima na artiljerijske i minobacačke položaje VRS-a u Sarajevu i oko njega, za granatiranje civilnih ciljeva u gradu, ali uz napomenu da je spomenuta akcija NATO-a trebala uslijediti na ''zahtjev Ujedinjenih nacija''. Motiv pisma bio je da se formalizira sporna linija upotrebe zračnih napada, odnosno da se potvrdi lanac komandovanja i u ovoj konkretnoj situaciji. Hijerarhija komandovanja o pitanju odobrenja zračnih udara odnosila se prvobitno na odluku generalnog sekretara UN-a, njegovog specijalnog predstavnika Akashija, komandanta UNPROFOR-a u Zagrebu, komandanta UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini i u konačnici komandanta južnog krila NATO-a. Dakle, htjelo se potvrditi da ostaje na snazi odluka kojom Ujedinjene nacije imaju primat u odluci o upotrebi zračnih udara, čime je NATO bio posljednji u lancu ovoga komandovanja.
Dan prije masakra na Markalama, 4. februara 1995. godine, s tri granate ispaljene s položaja SRK-a u Lukavici kod Energoinvesta, u sarajevskom naselju Dobrinja ubijeno je devet, a ranjeno 18 civila koji su se nalazili u redu za humanitarnu pomoć ili na improvizovanoj pijaci. Novoimenovani komandant UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu general Michael Rose odmah se nakon ovog masakra javno očitovao, istaknuvši da su granate ispaljene s ''položaja bosanskih Srba'' nakon čega su mlazni avioni NATO-a nadlijetali Sarajevo, što je bila svojevrsna prijetnja zračnim napadima na položaje VRS-a. Premda su na snazi bila pravila dvostrukog ključa, prema kojima je nadležnost za zračne napade bila u rukama Ujedinjenih nacija, ipak bi jasna identifikacija počinitelja zločina mogla voditi u pravcu vojne intervencije.
Budući da je objavljivanje rezultata istrage – koja nedvojbeno utvrđuje da su, dan prije masakra na Markalama, sve tri granate na Dobrinji ispaljene s položaja SRK-a u Lukavici kod Energoinvesta – pokrenulo lavinu reakcija o pitanju vojne intervencije i konkretne akcije NATO-a, komandant UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini Michael Rose bio je dosta suzdržan, te se ovaj put odlučio za jednu ''neutralniju'' izjavu, istaknuvši kako je ''nemoguće utvrditi ko je ispalio projektil''. Jedna od mjera koju je poduzeo u cilju sprečavanja vojne intervencije bila je i sastavljanje ''memoranduma samo za britanske oči'', kojim je nastojao uvjeriti ministra odbrane Velike Britanije Malcolma Rifkinda da odustane od eventualne i mlake podrške inicijativama SAD-a i NATO-a o zračnim udarima, upozorivši ga na opasnost po vojnike UNPROFOR-a. Rose je smatrao da su opasnosti po snage UNPROFOR-a i svih humanitarnih organizacija koje su se u tom trenutku našle i djelovale na teritoriju Republike srpske bile višestruke.
Kao odgovor na NATO-ove prijetnje bombardovanjem položaja VRS-a, komandant SRK-a Stanislav Galić je, na osnovu prethodne naredbe GŠ VRS-a, naredio da se sve jedinice SRK-a služe ''ucenama i pritiscima u cilju obustavljanja vazdušnih udara'', a ukoliko pak dođe do njih, snage UNPROFOR-a i svih stranih humanitarnih organizacija koje su se u tom trenutku nalazile na teritoriji RS-a, treba ''napasti (ne ubijati), zarobiti i držati kao taoce, dok NATO ne prekine vazdušne udare''. Bojazan za živote trupa na terenu, kao i uzimanje službenika Ujedinjenih nacija za taoce bili su vrlo jasni razlozi zbog kojih je predstavnicima snaga UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini više odgovaralo tvrditi da ''možda nikada neće biti poznato ko je zapravo ispalio smrtonosnu granatu...'', te da je preciznost pogotka ''slučajna sreća bilo koga ko je gađao'' ili da su istrage o granatiranju bile „nedovoljne u ovoj fazi''. Ovom konstatacijom predstavnici UNPROFOR-a pokušali su osporiti sve dotadašnje, ali i buduće istrage o ovom zločinu, te nagovijestili da je nemoguće ikada dobiti relevantne rezultate istrage. Radovan Karadžić je znao cijeniti ovakvu vrstu neodlučnosti, te je, kao gost u Specijalnoj emisiji Srpske radio-televizije, konstatovao: ''Mi smo zadovoljni što imamo Ujedinjene nacije, s kojima sređujemo sve ove poslove.''
S obzirom na bojazan da je, kako je to lord Owen konstatovao, ''bilo jasno da se nešto sprema u Vijeću sigurnosti i u NATO paktu'', neke struje u UN-u, komandanti UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu, predstavnici Međunarodne komisije za bivšu Jugoslaviju, po svaku cijenu nastojali su postići sporazum između ''zaraćenih strana'' prije nego što NATO postavi Ultimatum, a čime bi uspjeli spriječiti vojnu intervenciju. Da bi realizovala navedeni cilj, delegacija Ujedinjenih nacija – koju su činili Yasushi Akashi, general Jean Cot i Michael Rose – nakon posjete mjesta zločina, sastala se sa članovima Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, kao i delegacijom samoproglašene Republike srpske na Palama, donoseći prijedloge o prekidu vatre i povlačenju ili pregrupisavanju teškog naoružanja oko Sarajeva, tj. prijedlozima koji su od početka tumačeni na različite načine. Za razliku od delegacije Ujedinjenih nacija, David Owen i Thorvald Stoltenberg nisu čak posjetili ni mjesto zločina, pijacu Markale, ali su se 6. februara 1994. godine navečer u Zvorniku sastali s Radovanom Karadžićem kojeg su uvjeravali kako treba ''nastaviti pregovore koje je tog dana započeo sa Akashijem i generalom Roseom o isključenju teškog naoružanja kao dijela općeg razvojačenja'', što su ''smatrali svojim glavnim zadatkom''. Ovakva reakcija Owena i Stoltenberga na ubijanje sarajevskih civila, kao i njihovo uporno insistiranje na mirovnom konceptu podjele Bosne, izazvala je negodovanje članova Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, a Ivo Komšić je na sjednici Predsjedništva, održanoj 7. februara, njihove postupke nazvao drskim i bezobraznim. Nadalje, bez imalo empatije za žrtve granatiranja Markala, Owen je izražavao ''veliku zabrinutost za osjećanja bosanskih Srba'', koje je ''ljutila stalna uporaba riječi 'ultimatum', jer je bila emotivno nabijena riječ koju su Nijemci uporabili prije bombardovanja Beograda 1941. godine''.
Istovremeno je u Briselu, na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova Evropske unije, odgođena opcija oštrije politike, postavljanja Ultimatuma, koji bi ''Srbima dao nekoliko dana za povlačenje iz zone isključenja od oko 20 ili 30 km oko Sarajeva'', o čemu se trebalo raspravljati i na sastanku NATO-a dogovorenom za 9. februar 1994. godine. Owen se hvalio da je ''uspio za UN izboriti još dva presudna dana vremena za pregovore koje je onda generel Rose vrlo učinkovito iskoristio''. Sporazum, pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija, uključivao je: prekid vatre, povlačenje teškog naoružanja na udaljenost od 20 km, postavljanje vojnika UNPROFOR-a duž linije sukoba i uspostavljanje zajedničke komisije za praćenje sprovođenja tog sporazuma, ali pri tomu bez ikakvih nagovještaja kaznenih mjera, u slučaju nepoštivanja njegovih odluka. Epilog dvodnevnih Roseovih ''pregovora'' doista je bio ''vrlo učinkovit'' za Ujedinjene nacije, koje su ostvarile svoj cilj, uspjevši samo nekoliko sati prije odluke NATO-pakta postići sporazum među 'zaraćenim stranama'.
Istovremeno, članice NATO-pakta, na čelu s Manfredom Wörnerom, tek kasno navečer usaglasile su se da oštro osude ''nasumične napade koji su još jednom zadesile ljude u Sarajevu poslednjih dana'', ukazujući na činjenicu da ''bosanski Srbi'' snose najveću odgovornost za opsadu Sarajeva i ''tragično ubijanje civila''. Za razliku od sporazuma Ujedinjenih nacija, Ultimatum NATO-pakta i dalje je ostavljao otvorenu mogućnost bombardovanja, ukoliko se u roku od 10 dana ne ispune uslovi navedeni u tekstu dokumenta.
U međuvremenu su, i prije potpisivanja Aerodromskog sporazuma sve jedinice SRK-a, prema naredbi generala Galića, pripremale dovlačenje artiljerije s drugih položaja ka Sarajevu i to prvenstveno ''neispravnih oruđa'', s kojima bi trebale, u toku noći 9/10. februar 1994, ''posesti odgovarajuće vatrene položaje oko Sarajeva'', a koje bi, ukoliko se sporazum potpiše, trebali izvlačiti ''isključivo danju i po vidnom vremenu da bi bilo što uočljivije od strane UNPROFOR-a i Muslimana''. Dakle, prema ovoj naredbi, a u cilju ''dokazivanja'' da se poštuje potpisani Sporazum, ''navedena sredstva, artiljerijska oruđa (neispravna) bi se ponovo udaljila od Sarajeva a na vitalnim položajima bi ostala dosadašnja oruđa''.
Dan nakon potpisivanja Aerodromskog sporazuma, Dragomir Milošević svojim nadređenim dostavlja prijedlog prema kojem je osmislio sakrivanje što više oruđa, pomjeranje s vojnog položaja i njihovo maskiranje, a na njihova mjesta bila bi postavljena neispravna oruđa, što u praksi predstavlja realizaciju tako osmišljenog plana o dokazivanju “kooperativnosti” kod UNPROFOR-a, pri čemu se ne bi umanjila borbena gotovost SRK-a. Naprimjer, oruđa sklonjena s Borija, Petovića, Lukavice i drugih vojnih položaja maskirana su u obližnjim šumama, a na njihovo mjesto postavljena su neispravna oruđa iz Hercegovačkog korpusa.
Između linija koje su bile pod kontrolom SRK-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine postavljeni su vojni posmatrači Ujedinjenih nacija, te francuske, malezijske, a nakon 17. februara (tri dana pred istek Ultimatuma) i ruske trupe u sklopu UN-a, čiji je dolazak ohrabrio rukovodstvo samoproglašene Republike srpske da nastave s politikom manipulacija o pregrupisavanju i povlačenju teškog naoružanja, kršenju primirja, držanju grada pod opsadom i daljem ubijanju civila. Prema svjedočenju generala Rosea, pojedini ruski oficiri odbijali su izvršavati njegova naređenja, pod izgovorom da dobijaju naređenja samo od Moskve te kako nemaju namjeru činiti ''ništa protiv srpske braće''.
Fleksibilna opcija pregrupisavanja i povlačenja teškog naoružanja oko Sarajeva, prema kojoj je “pregrupisano” naoružanje bilo kontrolisano na osam punktova UNPROFOR-a, omogućila je VRS-u da u narednom periodu sve češće otuđuje oruđa i stavlja ih u upotrebu, a pripadnike UNPROFOR-a uzima kao taoce.
Naime, da ultimatum NATO-a nije dosljedno proveden, potvrđuje niz dokumenata SRK-a, u kojima se kao izgovor za nepovlačenje oruđa navode nepovoljni meteouslovi, neispravnost oruđa ili vučnih sredstava za oružja, ali i njihovo sakrivanje u obližnjim šumama, kućama ili skladištima, a nepunih 10 dana nakon isteka ultimatuma potpukovnik Milan Ugrešić referiše Komandi kako ''u zoni SRK imamo formirana 22 odelenja 'STRELA-2M', koja nisu stavljena pod kontrolu snaga UN''. Iako su bili svjesni činjenice kako ni blizu nisu povučena niti ''stavljena pod nadzor'' sva oruđa, komandanti UNPROFOR-a i izaslanik generalnog sekretara UN-a šalju vrlo pozitivan izvještaj generalnom sekretaru UN-a, te zaključuju da nije ''prijeko potrebno'' zahtijevati upotrebu zračnih snaga NATO-a, nakon čega generalni sekretar NATO-a Manfred Wörner izjavljuje kako, u ovoj fazi, ne treba preduzimati zračne napade.
Izvor: Merisa Karović-Babić, Masovna ubistva civila u Sarajevu za vrijeme opsade 1992-1995, Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2014, 141-175.