Tekst sa engleskog preveo Samir Kulaglić
Obmanjivački izvještaj eskalira kampanju negiranja genocida u Srebrenici
Samoproglašena “Nezavisna” međunarodna komisija, imenovana na inicijativu separatističkog lidera bosanskih Srba koji negira genocid, te predvođena izraelskim akademikom s historijom objava prosrpskih radova i javnih komentara s mnoštvom preuveličavanja, izdao je prošle sedmice svoj “Zaključni izvještaj” o “patnjama svih naroda u regionu Srebrenice u periodu 1992–1995”.
Kao sin dvoje preživjelih iz Aušvica i Bergen-Belsena, koji su bili duboko posvećeni prenošenju dokaza budućim generacijama o zločinima počinjenim nad evropskim Jevrejima tokom holokausta, posebno sam zgrožen sramnom manipulacijom istine u izvještaju. To je dokument koji zaslužuje da bude poslan na smetljište historije i primjer je demonstracije moralnih propusta pojedinaca – poslovično “korisnih idiota” koji su se uključili u negiranje i izvrtanje činjenica o genocidu.
Izvještaj je sramota za nauku i rukavica u lice činjenicama utvrđenim međunarodnim pravom. Osim što je pravno i činjenično čudovišan, on očito ignorira jednu za drugom presude Međunarodnog krivičnog suda UN-a za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Komisija svoj izvještaj uveliko podupire jednim izdvojenim mišljenjem sa suđenja u jednom od ranijih predmeta MKSJ. Također kao svetu knjigu prikazuje spise u velikoj mjeri diskreditiranih negatora genocida u Srebrenici, ne uzimajući u obzir zapise historičara i pravnih stručnjaka koji su došli do dijametralno različitih zaključaka.
Na više od 1.000 stranica ovaj izvještaj jednostrano odbacuje ili zanemaruje nalaze niza međunarodnih sudova, uključujući ne samo MKSJ, već i Međunarodnog suda pravde u Hagu, da pokolj oko 8.000 Bošnjaka – tj. bosanskih muslimana – muškaraca i dječaka u Srebrenici i oko nje u julu 1995. godine, koji su počinile paravojne jedinice bosanskih Srba i istovremena prisilna deportacija više od 25.000 bošnjačkih žena, djece i starijih muškaraca predstavlja genocid.
Spomenute paravojne snage bile su u službi ultranacionalističkih bosanskih Srba koji su 1991–1992. odbili biti dio novoosnovane Republike Bosne i Hercegovine i umjesto toga osnovali su separatističku Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu, poznatu kao Republika spska. Republika srpska u kojoj su dominantni Srbi kasnije je postala jedan od dva entiteta koji čine multietničku državu Bosnu i Hercegovinu u skladu s Dejtonskim sporazumom iz 1995. godine, mirovnim sporazumom kojim je okončan brutalni oružani sukob u Bosni, ali kojim su i zadržane i pojačane etničke podjele.
Izvještaj također u više navrata spominje Bošnjake kao agresore, a bosanske Srbe kao žrtve u prekrajanju historije, što podsjeća na ministra propagande Trećeg Rajha Jozefa Gebelsa i njegovo opravdavanje antisemitizma u nacističkoj Njemačkoj.
Izvještaj predstavlja očajnički nastavak četvrt vijeka napora nacionalista među bosanskim Srbima i njihovim pomagačima da uvjere svijet da ono što se dogodilo u Srebrenici nije bio genocid. Ti napori kreću se od pokušaja osporavanja broja ubijenih do optuživanja žrtava za pokolj, tvrdeći da je to bila reakcija na bošnjačke provokacije. Na zasjedanju 2018. godine, Skupština Republike srpske odbacila je izvještaj iz 2004. godine koji je donijela prethodna Vlada Republike srpske kada je priznala masakr u Srebrenici.
Ciničan izbor predsjednika komisije
Posebno cinično u aktuelnoj kampanji negiranja genocida bilo je imenovanje izraelskog akademika Gideona Grajfa za predsjednika Nezavisne međunarodne istražne komisije, vjerovatno kako bi dao auru pseudonauke onome čija je očita namjera bila još jedno negiranje ili u najmanju ruku “izbjeljivanje” rasprostranjenog kršenja međunarodnog prava – među njima i užasnih zločina protiv čovječnosti i genocida – koje su počinile paravojne snage bosanskih Srba i njihove vođe tokom balkanskih ratova devedesetih.
Grajf je već dugo vremena popularan među srpskim nacionalistima, a njegovo imenovanje na čelo ove komisije 2019. godine nije bilo iznenađujuće. Grajf godinama iznosi podatke s preuveličanim brojem srpskih žrtava tokom Drugog svjetskog rata u Jasenovcu, kompleksu od pet koncentracionih logora koji se često naziva i “Aušvic Balkana”. Jasenovac je bio najzloglasniji u mreži tih logora koje je vodio fašistički ustaški pokret u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, autonomnoj nacističkoj marionetskoj državi osnovanoj 1941. godine. Prema podacima Američkog memorijalnog muzeja holokausta, negdje između 77.000 i 99.000 Srba, Jevreja, Roma i hrvatskih protivnika ustaškog režima brutalno je ubijeno u Jasenovcu. U Spomen-području Jasenovac identificirana su imena 83.145 žrtava koje su tamo stradale. Pa ipak, Grajf je više puta povećavao broj jasenovačkih žrtava, na zaprepaštenje odgovornih historičara. Samo u 2019. godini tvrdio je da se radilo o broju od “najmanje 800.000” i “najmanje 700.000” – kao da stvarni podaci o ustaškim zločinima nisu već dovoljno loši.
U slučaju ovog najnovijeg izvještaja o genocidu u Srebrenici (u daljem tekstu Grajfov izvještaj), članovi komisije tvrde da su se “distancirali od svih stavova i politika bilo koje službene institucije kako bi održali svoju strogu neutralnost i nezavisnost” (str. 18). Ostali članovi komisije bili su, među ostalim, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Beču; profesor političkih nauka na Fakultetu društvenih nauka Univerziteta Rikkyo u Tokiju; licencirani klinički psiholog, koji je vanredni profesor prava na Univerzitetu Nju Hempšir – Durham; službenik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Nigerije s činom generala; i njemački advokat “s posebnim interesom za međunarodne parnice, kao i slučajeve međunarodnog humanitarnog prava” (Grajfov izvještaj, str. 1105). Ipak, njihov proizvod u biti nije ništa drugo do razrađena bljuvotina višedecenijskog negiranja genocida u Srebrenici od strane Republike srpske i srpskih nacionalističkih političara, pseudoakademika i drugih.
Izvještaj zaključuje “nakon temeljite istrage (…) da se u Srebrenici nije dogodio ni pojedinačni zločin genocida, niti genocid općenito” i da “nema naznaka da je postojala posebna namjera za počinjenje genocida. Nadalje, nijedan značajan dio zaštićene grupe muslimana u Bosni nije uništen” (Grajfov izvještaj, str. 86).
Paralelna komisija na čelu s profesorom Rafaelom Izraelijem izdala je prethodni izvještaj u oktobru 2020. godine “o stradanjima Srba u Sarajevu između 1991. i 1995”. Osmišljen je na sličan način kako bi se rukovodstvo Republike srpske i oružane snage oslobodile odgovornosti za pokolj počinjen u glavnom gradu Bosne. Općenito je zaključeno (na str. 1004) da je “definitivno razbijen bošnjački nacionalistički mit o namjeravanom srpskom genocidu nad bosanskim muslimanima”.
Dvije komisije osnovane su na inicijativu Milorada Dodika, bivšeg premijera, zatim predsjednika Republike srpske, a sada srpskog člana tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Komisije su formalno imenovane odlukama Vlade Republike srpske (04/1-012-2-345/19 i 04/1-012-2-346/19) od 7. februara 2019.
Uvrnuta logika
Raščlanjivanje niza upečatljivih argumenata iz Grajfovog izvještaja, tačku po tačku, moglo bi dati previše vjerodostojnosti – i iskušati strpljenje čitatelja ovog članka. Ipak, neki elementi posebno oslikavaju ovu uvrnutu logiku.
Prvo, čini se da su uvodne informacije dobre. Kraljevina Jugoslavija stvorena je nakon Prvog svjetskog rata u regionu Balkana nakon gašenja Otomanskog i Austro-Ugarskog Carstva. Između 1945. i 1980. nezavisni komunist i bivši antifašistički partizanski vođa Josip Broz Tito uglavnom je držao pod kontrolom unutrašnje napetosti u Jugoslaviji, mada su djelimično vođene etničkim rivalstvima. Međutim, u prvih deset godina od Titove smrti, nacionalistički predsjednik Srbije Slobodan Milošević pokrenuo je aktivnosti na srpskoj dominaciji u zemlji, učinkovito razbijajući zamršenu i osjetljivu snagu koja se održavala od kraja Drugog svjetskog rata.
Kao što sam i ranije pisao u časopisu Just Security, tokom brutalnog rata u Bosni 1992–1995. paravojne snage tadašnje otcijepljene protudržave Republike srpske, uz podršku susjedne Vlade Srbije, pokrenule su kampanju protjerivanja nesrba iz dijelova Bosne koji si bili većinski naseljeni Srbima. Valja spomenuti da su ratni zločini bili uobičajeni u ovom tragičnom sukobu te da ih nisu počinili samo bosanski Srbi.
Vijeće sigurnosti UN-a je 1993. godine proglasilo grad u Iistočnoj Bosni “Srebrenicu i njenu okolinu sigurnom zonom, koja bi trebala biti pošteđena svih oružanih napada ili neprijateljstava”. Za nekoliko dana, počevši od 11. jula 1995, snage bosanskih Srba pod komandom generala Ratka Mladića ubile su oko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, u dobi od 12 do 77 godina iz Srebrenice i prisilno su protjerali oko 25.000 bošnjačkih žena, djece i staraca iz srebreničke enklave.
Počevši od osuđujuće presude Radislavu Krstiću u julu 2001, MKSJ je proglasio šestericu bosanskih Srba, uključujući Mladića i bivšeg predsjednika Republike srpske Radovana Karadžića, krivim za genocid u vezi s ubistvima u Srebrenici. Međunarodni sud pravde također je 2007. godine utvrdio da su “djela počinjena u Srebrenici (…) počinjena s posebnom namjerom da se djelimično uništi grupa muslimana Bosne i Hercegovine kao takva; i shodno tome da su to djela genocida”.
Istina, Grajfov izvještaj uključuje vjekovnu racionalizaciju okrivljavanja žrtava za njihovo nestajanje po osnovu rasnih, etničkih ili vjerski motivisanih razloga, a što su počinili srpski počinitelji, i, u dobroj mjeri, izvještaj omalovažava kao nelegitimno i politički pristrasno ne samo suđenja pred MKSJ već gotovo sva suđenja za ratne zločine još od Međunarodnog vojnog suda u "Nirmbergu" (izvještaj iritantno nastavlja da pogrešno naziva “Nirmberg” – vidjeti Grajfov izvještaj, str. 712, 713, 719, 724, 725).
Poglavlje pod naslovom “Pravni zaključci o Srebrenici“ počinje tvrdnjom da MKSJ “nije uspio dokazati da su ubistva počinjena s posebnom namjerom da se uništi značajan dio zaštićene grupe svih muslimana u Bosni” (Id., str. 55). Izvještaj tada prihvata da:
Utvrđeno je da tamo gdje se osuda za genocid oslanja na namjeru da se “djelomično” uništi zaštićena grupa, dio mora biti značajan dio te grupe. Cilj Konvencije o sprečavanju genocida je spriječiti namjerno uništavanje čitavih ljudskih grupa, a ciljani dio mora biti dovoljno značajan da ima utjecaj na grupu u cjelini. (Id., str. 58)
Selektivni citati
Među autoritetima koji su selektivno citirani za ovu tvrdnju je i izuzetno cijenjeni Nehemaja Robinson i njegov rad Konvencija o sprečavanju genocidu: Komentar. Grajfov izvještaj tri puta citira Robinsona za tvrdnju da “počinitelj genocida mora imati namjeru da uništi značajan broj pojedinaca koji čine ciljanu grupu” (Id., str. 59, 86, 1035).
Izvještaj uzima na znanje, ali oštro odbacuje nalaz Žalbenog vijeća MKSJ u slučaju Krstić “jer je većina muslimanskog stanovništva regiona do 1995. godine tražila utočište u srebreničkoj enklavi, eliminacijom te enklave postigao bi se cilj pročišćavanja čitavog regiona od muslimanskog stanovništva” (Id., str. 65).
Primjenom izmučenog sofizma, uključujući umjetni i pravno neutemeljeni pokušaj da se utvrdi jesu li srebrenički Bošnjaci činili “značajan” ili “znatan“ dio bošnjačkog stanovništva Bosne u cjelini, Grajfov izvještaj tada zaključuje: “Jasno je da je definicija značajne grupe koju je dalo Žalbeno vijeće u presudi Krstiću i kasnijim presudama ne ukazuje na to da se u Srebrenici dogodio pravi genocid.” (Id., str. 66) Izvještaj se nastavlja ovim uzaludnim naporima da se dokaže zaključna tvrdnja da se:
genocid kao takav nije mogao dogoditi u Bosni. Kako zločin genocida po svojoj prirodi zahtijeva namjeru uništenja barem značajnog dijela određene grupe, do genocida kao takvog može doći samo ako je značajan dio određene grupe fizički uništen. Ovo uništenje mora se utvrditi kao objektivna činjenica. (Id., str. 85)
Ono što se ne spominje u Grajfovom izvještaju je da je Robinson, direktor Instituta za jevrejska pitanja Svjetskog jevrejskog kongresa, u kojem ja radim, do danas priznat kao jedan od vodećih autoriteta za Konvenciju o sprečavanju genocida, a u samom komentaru je napisao ono što je citirano u ovom izvještaju da:
Namjera da se uništi mnoštvo osoba iste grupe zbog njihove pripadnosti ovoj grupi, mora se klasificirati kao genocid čak i ako te osobe čine samo dio grupe bilo unutar zemlje ili unutar regiona ili unutar jedne zajednice, pod uslovom da je broj značajan. (...) Do sudova je da odluče u svakom pojedinačnom slučaju da li je taj broj značajno velik. (Nehemaja Robinson, Konvencija o sprečavanju genocida: Komentar, Njujork: Institut za jevrejska pitanja, Svjetski jevrejski kongres, 1960, str. 63, dodat naglasak.)
Drugim riječima, Robinson, autoritet koji se u više navrata citira u Grajfovom izvještaju, nedvosmisleno je izjavio, bez obzira da li je broj žrtava bio “dovoljno velik” da je na sudovima da odluče da li se radi o genocidu. Bez obzira što Grajfov izvještaj zatvara oči pred odlukama koje su uslijedile nakon presude u predmetu Krstić, one su zapravo odlučujuće kako u pogledu značajnosti tako i u pogledu toga da li se u Srebrenici dogodio genocid. U interesu barem određene mjere konciznosti, ovdje ću istaknuti samo dvije od ovih presuda MKSJ.
Presude MKSJ
U predmetu Tužilac protiv Zdravka Tolimira (8. april 2015, IT-05-88/2-A), naprimjer, Žalbeno vijeće MKSJ odlučno je i nedvosmisleno zaključilo da je “ubistvo najmanje 5.749 muškaraca bosanskih muslimana iz Srebrenice“ predstavljalo djelo genocida, počinjeno sa potrebnom genocidnom namjerom (190). Žalbeno vijeće u predmetu Tolimir također je potvrdilo mišljenje Pretresnog vijeća da je (a) nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda tim muslimanskim muškarcima i dječacima prije njihovog pogubljenja predstavljalo zaseban čin genocida; i (b) da je “patnja žena, djece i starijih osoba, prisilno preseljenih iz Srebrenice, predstavljala tešku duševnu povredu prema članu 4. Statuta MKSJ” (195) – to jest, još jedno od djela koja predstavljaju genocid prema Povelji MKSJ i Konvenciji o sprečavanju genocida.
Pretresno vijeće MKSJ osudilo je Ratka Mladića za genocid, smatrajući da bosanski muslimani u Bosni i Hercegovini predstavljaju zaštićenu grupu u smislu Statuta MKSJ. (Tužilac protiv Ratka Mladića, MKSJ, presuda, Pretresno vijeće, 22. novembra 2017. godine, IT-09-92-T, 3442, 3538.) Među osnovama za osudu Mladića bili su nalazi da su jedinice Republike srpske terorizirale i zlostavljale bosanske muslimane Srebrenice (Id, 3541); “da su ta djela predstavljala okrutno, odnosno nečovječno postupanje (Ibid)”; te da je “patnja koju su bosanski muslimani u Srebrenici pretrpjeli u periodu prije nego što su ubijeni bila intenzivna, dugotrajna i ozbiljna. Mnogi su proveli svoje posljednje trenutke u stanju očaja” (Id., 3543). Raspravno vijeće je zaključilo:
da je hiljade bosanskih muslimana Srebrenice bilo podvrgnuto teškim tjelesnim ili duševnim patnjama koje su uključivale: prijetnje smrću ili liječenje koje ih je dovelo do smrti ili samoubistva; znanje, u mnogim slučajevima, o predstojećoj smrti zbog užasnog načina na koji su prema njima postupali prije nego što su ubijeni; te dugotrajne fizičke i psihičke povrede. Zlo koje su počinitelji nanijeli žrtvama prethodila je patnji koja je inherentno bila dio djela ubijanja. Pretresno vijeće stoga zaključuje da su teške tjelesne ili duševne povrede koje su pretrpjele hiljade bosanskih muslimana Srebrenice doprinijele uništavanju ciljane grupe kao posljedice postupaka fizičkih počinitelja. (Id., 3544)
Pretresno vijeće u predmetu Mladić također je objasnilo zašto su bosanski muslimani Srebrenice ispunili prag značajnosti za utvrđivanje genocida, uprkos činjenici da su oni “činili manje od dva posto bosanskih muslimana u Bosni i Hercegovini u cjelini” (Id., 3541). Pretresno vijeće jasno je stavilo do znanja “da je pri utvrđivanju značajnosti grupe, brojčana veličina udjela u apsolutnim iznosima jedan od mnogih faktora” (Id. 3550). Među ostalim faktorima koje treba uzeti u obzir su “brojčana veličina dijela u odnosu na ukupnu veličinu grupe; istaknutost dijela grupe u široj cjelini i da li je on simboličan za cjelokupnu grupu ili je bitan za njen opstanak; područje aktivnosti i kontrole počinitelja; i potencijalni doseg počinitelja” (Ibid.).
Prilikom utvrđivanja značajnosti, Pretresno vijeće u predmetu Mladić uzelo je u obzir zajednički utjecaj ubistvo više hiljada muškaraca bosanskih muslimana, uništavanje političkih ili vjerskih spomenika i domova, te prisilno premještanje žena, djece i staraca, bosanskih muslimana. Fizički počinitelji ovih djela izvršili su ih znajući da će to biti demonstracija konačne sudbine koja je čekala bosanske muslimane u Bosni i Hercegovini. Ovaj demonstrativni učinak bio bi posljedica simboličnog utjecaja ubistva bosanskih muslimana u proglašenom sigurnom području, uništavanja niza vjerskih objekata i domova bosanskih muslimana u regionu, te prisilnog premještanja svih ili uglavnom svog preostalog stanovništva bosanskih muslimana. (Id., 3553)
Isticanje izdvojenog mišljenja, ignoriranje sudske većine
Bila bi jedna stvar da se Grajfov izvještaj bavio suštinom presuda Tolimiru i Mladiću, kao i drugima (Karadžić; Popović, Beara i dr.) u kojima su i Pretresno i Žalbeno vijeće MKSJ detaljno objasnili zašto su zločini počinjeni u Srebrenici zaista predstavljali genocid. Ali, autori izvještaja apsolutno ih ignoriraju, odlučujući umjesto toga nalijepiti svoj kolektivni stav na izdvojeno mišljenje na sudsku presudu. Izvještaj posvećuje veći dio od šest stranica (Grajfov izvještaj, str. 624-629) izdvojenom mišljenju sudije Prisce Matimbe Njambe u predmetu Tolimir, u kojem je tvrdila da bi oslobodila optuženog. Ovo je, naravno, potpuno akademska diskusija u pseudointelektualnoj uzaludnosti, jer nema smisla najavljivati osnovanost izdvojenog mišljenja bez razmatranja činjenica i pravnih argumenata većine, ili drugostepene presude koja je podržala zaključak Pretresnog vijeća o genocidu.
Ovo je slično pretvaranju da raspravljate o slučaju Kalifornija protiv Teksasa, najnovije odluke Vrhovnog suda SAD-a o Zakonu o pristupačnoj njezi, pozivajući se isključivo na izdvojeno mišljenje sudije Samuela Alita i temeljito ignorirajući mišljenje većine, odnosno sudije Stivena Brajera kojem se pridružilo šest njegovih kolega, uključujući i predsjednika vijeća Džona Robertsa. Ili još gore, raspravljati o izdvojenom mišljenju nižeg saveznog suda, u kojem je mišljenje većine podržao Vrhovni sud, a da pri tom ni jedan sudija nije poklonio vjeru netipičnom disidentu. Ili, što se toga tiče, presuda Plesi protiv Fergusona, koja se prihvata kao sudski autoritet za ustavnost zakona o rasnoj segregaciji, zanemarujući pri tome interventnu odluku u predmetu Braun protiv Odbora za obrazovanje.
Kada bi moj student na Pravnom fakultetu Kolumbije ili Pravnom fakultetu Kornela iznio ovu vrstu argumenata u seminarskom radu na mom predmetu o zakonu o genocidu, ne bi dobio prolaznu ocjenu.
Grajfov izvještaj ulaže znatne i nepodnošljive napore da se odbaci kao “pravda pobjednika” i “retributivna pravda” ne samo MKSJ već i Međunarodni vojni sudovi u Nirnbergu i Tokiju, kao i same osnove na kojima su formirani. Prema jednom od čudnijih dijelova izvještaja, retributivna pravda je “osmišljena da nadoknadi patnju srazmjernom patnjom, iako se proporcionalnost može vrlo teško mjeriti (…) Namjerava se naplatiti u naturi ili lex talionis [sic]. Ironično, u slučaju Bosne i MKSJ, retributivna pravda je suprotstavila etničke grupe jedna drugoj, što je zapravo pogoršalo etničku mržnju” (Id., str. 680). Teško je zamisliti bilo kakvu svrhu uključivanja ovog argumenta osim podrivanja legitimiteta MKSJ i njegovih presuda, što je cilj popularan u Banjoj Luci, glavnom gradu Republike srpske, i među srpskim nacionalistima u Beogradu u susjednoj Srbiji. Ali malo je vjerovatno da će na drugom mjestu pronaći snagu.
Okrivljavanje žrtava
Još jedan neukusan aspekt Grajfovog izvještaja je očigledna odlučnost njegovih autora da smatraju Bošnjake odgovornim za postupke bosanskih Srba, u osnovi kriveći žrtve. Veliki dio izvještaja posvećen je genocidu koji je počinio hrvatski ustaški pokret nad Srbima i Jevrejima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata, kao i podužim izvještajima o navodnim bošnjačkim agresivnim akcijama početkom 1991. godine. Naročito prema ovom navodu, bosanski Srbi ubili su Bošnjake u Srebrenici ne u dijelu genocida već (sami odaberite) kao odmazdu ili radi sprečavanja budućih vojnih akcija navedenih Bošnjaka.
Okrivljavanje Bošnjaka za zlodjela počinjena nad njima podsjeća na Jozefa Gebelsa i kako je on opravdavao nacističke antijevrejske politike. Optužujući Alberta Ajnštajna i njemačke jevrejske pisce Emila Ludviga i Liona Fojhtvangera za vođenje “kampanje zlodjela” protiv Njemačke, Gebels je u aprilu 1933. godine izjavio da je “njemačka nacija bila spremna ostaviti jevrejsko pitanje u mirovanju ako bi judaizam ostavio Njemačku naciju na miru”.
Nakon osam i po godina, u novembru 1941. godine, u ranim fazama holokausta, Gebels je napisao u sedmičnim novinama Das Reich:
Kad bi međunarodne finansije Judeje uspjele još jednom gurnuti svijet u rat, rezultat ne bi bio boljševizacija svijeta i time pobjeda Jevreja, već uništenje jevrejske rase u Evropi. (...) Svaki je Jevrej naš neprijatelj u ovoj historijskoj borbi, bez obzira na to da li vegetira u poljskom getu ili nastavlja svoje parazitsko postojanje u Berlinu ili Hamburgu ili priča hvalospjeve u Njujorku ili Vašingtonu. Svi su Jevreji po rođenju i rasi dio međunarodne zavjere protiv nacionalsocijalističke Njemačke. (...) Moramo dobiti ovaj rat. Ako ga izgubimo, ovi naizgled bezopasni jevrejski momci odjednom bi postali bijesni vukovi. Napali bi naše žene i djecu da se osvete. (...) Nema povlačenja u našoj borbi protiv Jevreja – čak i kad bismo htjeli, a nećemo. Jevreji moraju biti uklonjeni iz njemačke zajednice, jer ugrožavaju naše nacionalno jedinstvo.
Ovo je upravo ta vrsta opscenog argumenta koji vidimo u Grajfovom izvještaju kao podsvjesno opravdanje za ono što se dogodilo u Srebrenici: Bošnjaci su sami sebi uzrokovali genocid (koji izvještaj negira da je bio genocid) – nemojte kriviti Mladića, nemojte kriviti Karadžića, nemojte kriviti vojnike Republike srpske koji su strijeljali hiljade nenaoružanih muškaraca i dječaka. U samom korijenu, umjesto toga, okrivite Bošnjake.
Dodatna uvreda značajnoj šteti je to što se mora kopati kroz Grajfov izvještaj jer se izvještaj oslanja na zaklete negatore genocida u Srebrenici. Navodno su članovi komisije izašli iz svog okvira tako što su potkrijepili svoje argumente citatima pojedinaca koji su gradili svoje karijere u nacionalističkom i ideološki ograđenom prostoru Republike srpske.
Da navedemo samo jedan primjer: Grajfov izvještaj citira Andija Vilkoksona i njegovu tvrdnju da je “broj zatvorenika koje su bosanski Srbi pogubili oko 3.900, što je manje od polovine od 8.000 koliko se navodi” (Grajfov izvještaj, str. 671). Davne 2011. godine Vilkokson je napisao da su “dokazi koji potkrepljuju zaključke MKSJ o genocidnoj namjeri slabi ili nepostojeći”. Samo trenutak, ima još. Autori izvještaja nekako su propustili spomenuti da je Vilkokson nazvao MKSJ “idejom CIA-e i MVP Sjedinjenih Američkih Država”. Prema Vilkoksonu, “Sjedinjene Države iskoristile su Tribunal za promociju svojih interesa na Balkanu. (...) Presuda MKSJ ima isti problem kredibiliteta i sukoba interesa kao i studija o posljedicama pušenja na zdravlje, koju je objavila institucija koja dobija sredstva od duhanskih kompanija”. Ipak, Gideon Grajf i ostatak komisije previdjeli su ovaj posebni dio ili nisu uspjeli u potpunosti obavijestiti svoje čitatelje o pogledima Vilkoksona.
Grajfov izvještaj sada je stalni sastavni dio bestidnog odbijanja vlasti Republike srpske da prizna zlodjela počinjena u njeno ime. Zanimljivo je da je 23. jula Associated Press izvijestio da je Valentin Incko, najviši međunarodni dužnosnik u Bosni prema Dejtonskom sporazumu u svojstvu šefa Ureda Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, nametnuo izmjene i dopune “krivičnog zakona BiH, uvodeći zatvorske kazne do pet godina za negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca, uključujući nazivanje ulica ili javnih ustanova po njima”.
I na kraju, milost Grajfovog izvještaja je takva da je sastavljen toliko očajno loše da će doprijeti samo do drugih negatora genocida u Srebrenici, što bi konačno mogla biti jedina pozitivna crta ovog izvještaja.