Nakon niza skupova i okruglih stolova o genocidu koje su održali prethodnih godina u Kozarcu i Prijedoru, historičari Jasmin Medić, Amir Kliko, Hikmet Karčić, Muamer Džananović i Mujo Begić o tim su temama govorili i u Sarajevu.
U Bošnjačkom su institutu na naučnom skupu pod nazivom "Masovna ubijanja Prijedorčana - primjer Korićanske stijene" predstavili rezultate svojih istraživanja i javnost upoznali sa nizom do sada nepoznatih činjenica o ubistvu više od 180 prijedorskih Bošnjaka na Korićanskim stijenama, ali i svemu što je prethodilo tom zločinu kao i o posljedicama tog svirepog čina.
„Prijedorska općina nalazi se na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine i s nje je JNA vršila agresiju na susjednu Hrvatsku. Uporedo s tom agresijom ona je zapravo izvršila i okupaciju prijedorske općine od sredine ljeta 1991. do sredine proljeća 1992. godine. Mnogo prijedorskih Srba sudjelovalo je u agresiji JNA na Hrvatsku s čime su stekli kvalitetno borbeno iskustvo potrebno za uništenje otpora Bošnjaka i Hrvata na prijedorskoj općini”, kazao je Amir Kliko, pojašnjavajući stanje i opći kontekst u Prijedoru i Bosanskoj Krajini između 1990. I 1992. godine.
„U prvoj polovici aprila 1992. godine JNA je zaposjela dio Bosanske Krupe i postavila čvrstu liniju odbrane Republike Srpske na desnoj obali Une. Tako je spriječila mogućnost očekivane vojne intervencije iz Cazinske krajine u dolinu Sane koja bi mogla onemogućiti i otežati izvršenje genocida nad Bošnjacima istočno od Une. Vojnički zaštićena na Uni i Savi Srpska demokratska stranka bez otpora je preotela vlast u Prijedoru i odmah potom započela s genocidom nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u dolinama rijeka Sane i Japre.
Bilo kakav kvalitetan i dugotrajan otpor srpskom teroru bio je onemogućen u općinama Ključ, Sanski Most, Bosanski Novi i Prijedor jer je teritorija „hermetički“ zatvorena. Bošnjaci i Hrvati nisu imali naoružanja i opreme da se suprostave, a Srbi su bili naoružani i više nego im je bilo potrebno, vojnički organizirani, ratnički prekaljeni i propagandno pripremljeni za izvšenje genocida nad njima.
Za oružanom agresijom u dolinama rijeka Sane i Japre nisu ni imali potrebu jer je JNA bez otpora uspostavila kontrolu nad tom teritorijom od sredine ljeta 1991. do sredine proljeća 1992. godine. Srpskoj vojsci i policiji ostala je samo obaveza da je genocidom etnički očiste od Bošnjaka i Hrvata što su i učinili u periodu 1992-1995. godine“, kazao je Kliko.
Nakon okupacije i nasilnog preuzimanja Prijedora, tadašnje vlasti samoproglašene Republike srpske one Bošnjake i Hrvate koje do tada nisu pobili trpaju u tri koncentraciona logora – Omarska, Trnopolje i Keraterm.
„Logori uspostavljeni od strane Vojske i policije Republike srpske, kao mjesta sistematske represije i nasilja, imali su za cilj etničko čišćenje i uništenje bošnjačke zajednice. Jedan od najpoznatijih logora bio je Omarska, gdje su Bošnjaci, zajedno s drugim nesrpskim stanovništvom, bili zatvarani u nehumanim uvjetima, izloženi brutalnim premlaćivanjima, seksualnom nasilju, glađu i prisilnom radu. Logori kao što su Keraterm, Trnopolje i Manjača bili su slični po brutalnosti i namjeni.
Uvjeti u ovim logorima bili su neizdrživi, s pretrpanim prostorijama, nedostatkom osnovnih higijenskih uvjeta i minimalnim pristupom hrani i vodi. Zatvorenici su svakodnevno bili izloženi fizičkom i psihološkom nasilju, što je ostavilo duboke psihološke rane koje se prenose generacijski“, kazao je Hamza Karčić, nastavljajući:
„Metode mučenja uključivale su premlaćivanja, seksualno nasilje, psihološko zlostavljanje i prisilni rad, s ciljem dehumanizacije i uništenja duha zatvorenika. Psihološke posljedice po preživjele su ogromne, uključujući posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), depresiju, anksioznost i osjećaj trajne nesigurnosti. Ove traume nisu samo individualne, već se odražavaju i na cijelu zajednicu, utječući na društvenu koheziju i međuljudske odnose.
Dugoročne posljedice ovih logora su vidljive i danas, s preživjelima koji se bore s fizičkim i psihološkim ožiljcima, te zajednicama koje nastoje obnoviti svoje živote i identitet. Predavanje će također razmotriti napore u pravdi i pomirenju, te važnost dokumentiranja i svjedočenja o ovim zločinima kako bi se spriječilo njihovo ponavljanje u budućnosti.“
O tome kako su prostorije škola i domova kulture korišteni kao logori tokom Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu govorio je Muamer Džananović, apostrofirajući slučaj koncentracionog logora Trnopolje, odakle su i izvedene žrtve masakra na Korićanskim stijenama.
„Logor je osnovan u prostorijama Osnovne škole i doma kulture u Trnopolju i kontrolu nad njim imale su jedinice samoproglašene Vojske Srpske republike BiH. Osim o načinu formiranju, uslovima i zločinima u njemu, vrlo je važno naglasiti da su jedinice Vojske Srpske republike BiH u zatočeništvu držale civile i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine pod svojom kontrolom te da su logori osnovani i na drugim lokacijama u prostorijama osnovnih škola. Da bi razumijeli kontekst zbivanja na određenim područjima, u našem izlaganju ćemo napraviti i komparaciju sa drugim logorima pod kontrolom VSrRBiH.
Mujo Begić istrživao je zločin na Korićanskim stijenama, način na koji je on prikrivan ali i prisustvovao ekshumacijama tiojela ubijenih.
„Zločin na Korićanskim stijenama je dio sistematičnog i organiziranog plana ubijanja nesrpskog stanovništva. Masovna ubijanja nesrpskog stanovništva Prijedora rezultiralo je masovnim grobnicama. Masovna grobnica Korićanske stijene je jedna od najspecifičnijih grobnica po načinu ubijanja i pokušaja sistematskog, planskog i organiziranog prikrivanja zločina. Na tri mikrolokacije na Korićanskim stijenama pronađeni su posmrtni ostaci 182 Bošnjaka i Hrvata sa područja općina Prijedor i Kotor-Varoš. U ovoj grobnici pronađeni su posmrtni ostaci 177 Bošnjaka i pet Hrvata“, kazao je Begić.
Za zločin na Korićanskim stijenama zatvorske kazne je dobilo 11 osuđenih, u trajanju od ukupno 200 godina. Još uvijek se traga za 80 posto skeletnih ostataka jer su tijela ubijenih logoraša prebačena i zakopana na drugim lokalitetima.
Za zločine pred MKSJ i Sudom BiH osuđeni su Darko Mrđa na 17, Damir Ivanković na 14, Gordan Đurić na 8, Ljubiša Četić na 13, Zoran Babić na 22, Milorad Škrbić na 21, Dušan Janković na 21, Željko Stojnić na 15, Saša Zečević na 23, Marinko Lepoja na 23 i Radoslav Knežević na 23 godine zatvora.
O tome šta govore dokumenti i priznanja krivice o zločinu na Korićanskim stijenama, govorio je Jasmin Medić.
„Jedno od obilježja masakra na Korićanskim stijenama je činjenica da je vojni vrh 1. Krajiškog korpusa Vojske Srpske republike BiH, čelni ljudi Stanice javne bezbjednosti Prijedor i Centra službi bezbjednosti Banja Luka znao za počinjeni zločin neposredno nakon njegovog počinjenja. U prilog tome govori niz dokumenata i korespondencija između njih. Jedan dio učesnika u pogubljenju, pripadnika Interventnog voda prijedorske policije, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i Sudom Bosne i Hercegovine priznao je krivicu za počinjeni zločin i porodicama ubijenih uputio izvinjenje.“
Priedorske Bošnjake, prethodno zatvorene u tamošnjim koncentracionim logorima, pod izgovorom razmjene, na Korićanskim stijenama postrojili su pripadnici interventnog voda tadašnje policije Republike Srpske iz Prijedora. Naredivši im da kleknu, pucali su im u leđa nakon čega su njihova tijela padala u ponor dubok više od 300 metara.
Prije strijeljanja naredili su logorašima da se poredaju i kleknu nad ponor Korićanskih stijena. Pucnjevima u leđa logoraša, i uz povike pripadnika policije da oni ovdje mijenjaju ”mrtve za mrtve, i žive za žive“, po drugi put ih ubijaju padom u ponor Korićana, a treći put ubijaju preživjele, bacanjem bombi za njima u ambis. Još se traga za svim skeletnim ostacima jer su tijela ubijenih logoraša prebačena i zakopana na drugim lokalitetima.
Knjiga "Korićanske stijene - kamena grobnica" bi trebala biti objavljena u narednih mjesec dana.
PIše: N.H.
Izvor: Stav.ba