Danas, više od tri decenije kasnije, tragovi tih zločina brišu se šutnjom, negiranjem i slavljenjem počinilaca.
O zločinima u Višegradu, o značenju u kontekstu velikosrpske ideologije i o opasnosti zaborava, razgovarali smo s prof. dr. Erminom Kukom, naučnim savjetnikom Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Velikosrpska ideologija
Stvaranje etnički čistih teritorija koje će po srpskom velikodržavnom projektu isključivo naseljavati Srbi, prema ideološkoj postavci "svi Srbi u jednoj državi" osnovno je obilježje i karakteristika velikosrpskog genocidnog projekta, ideologije i politike, napomenuo je na početku prof. dr. Kuka.
Razmjere implementiranja tog projekta na prostoru Republike Bosne i Hercegovine bile su zastrašujuće i monstruozne.
- Taj projekt nije bilo moguće u praksi implementirati bez počinjenja brojnih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad Bošnjacima. Za velikosrpsku ideologiju i politiku bilo je, i danas jeste, od posebnog interesa i "strateškog cilja" područje istočne Bosne i bosanskog Podrinja.
Ta matrica se ogledala u vršenju brojnih masovnih i pojedinačnih zločina, kao što su: ubijanje, silovanja, progon, pljačka i uništavanje privatne i društvene imovine, posebno kulturno-historijskih znamenitosti i sakralnih objekata. Ono što velikodržavni sljedbenici nisu agresijom uspjeli, primjenom nekih novih sredstava i metoda nastoje postići u mirnodopskom periodu - objasnio je on.
Stoga je nedvojbena povezanost između zločina počinjenih nad Bošnjacima u Podrinju u periodu od 1992-1995. godine i zločina počinjenih nad njima u ranijim historijskim periodima, dodao je on.
- S današnje tačke gledišta, evidentno je da je početak XIX stoljeća imao ključnu determinantu za genocid nad Bošnjacima u Podrinju, s obzirom na izražene aspiracije za "eliminiranje" rijeke Drine kao "granice između srpskih zemalja i srpskog naroda" - kazao je Kuka.
Počinjeni zločini nad Bošnjacima u bosanskom Podrinju u periodu od 1992. do 1995. godine, uključujući i zločin genocida, zapravo su samo nastavak genocida nad Bošnjacima iz ranijeg perioda, napomenuo je on, te dodao da to svakako uključuje i grad Višegrad, koji se nalazi gotovo na samoj granici sa susjednom Republikom Srbijom i kroz koji teče rijeka Drina.
Okupacija Višegrada
Grad Višegrad, zbog svog strateškog položaja, ali i blizine granice sa susjednom Republikom Srbijom bio je jedan od prvih gradova koji je u bosanskom Podrinju okupiran od strane Jugoslovenske narodne armije, podsjetio je Kuka.
- Potpuna okupacija Višegrada od strane trupa Užičkog korpusa JNA izvršena je 14. aprila 1992. godine. Na punktovima u gradu su, pored pripadnika JNA, bili i pripadnici lokalnih srpskih vojnih formacija. Da se radilo o klasičnom obliku agresije Savezne republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) na suverenu i nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, potvrđuje i činjenica da su 6. aprila 1992. godine tadašnje države članice Europske zajednice (današnje Europske unije) priznale Republiku Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i nezavisnu državu. Osmi dan nakon toga, 14. aprila 1992. godine, Višegrad i Republika Bosna i Hercegovina su okupirani od strane vojne sile susjedne države. Dakle, radi se o prisustvu strane vojne sile na teritoriji suverene i međunarodno priznate države, što je jasan dokaz da se radilo o klasičnoj oružanoj agresiji - naveo je on.
JNA je dolazak u Višegrad i njegovu okupaciju pravdala navodima o smirivanju navodno napete društveno-političke i sigurnosne situacije, nastale zbog "zategnutih" odnosa između Bošnjaka i Srba u Višegradu.
- Svakako, bilo je jasno da su njeni ciljevi i zadaci bili upravo suprotni, što će se ubrzo pokazati tačnim. Mada su formalno trupe Užičkog korpusa JNA 19. maja 1992. godine napustile Višegrad, u faktičkom smislu to nije bilo tako. Užički korpus je ostavio iza sebe dobro naoružane i brojne srpske vojne formacije (Arkanovci, Beli orlovi, Šešeljevci, četnici). Veliki broj vojnika JNA (rezervista Užičkog korpusa) se priključio navedenim formacijama, tako što su samo preobukli uniforme, zamijenivši vojne uniforme JNA sa novim vojske tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine (odnosno tzv. Vojske Republike Srpske) - objasnio je Kuka.
Zločini nad Bošnjacima
U predmetu na Haškom tribunalu protiv zločinaca Milana Lukića i Sredoja Lukića, sudije su konstatirale kako je: "Višegrad bio podvrgnut jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja u bosanskom sukobu... U roku od nekoliko sedmica iz opštine Višegrad je očišćeno gotovo cjelokupno nesrpsko stanovništvo", naveo je naš sagovornik.
- Akti genocida nad Bošnjacima na području Višegrada izvršavani su već od aprila 1992. godine. Prisilno raseljavanje, napadi na civilne ciljeve, korištenje opsade i neselektivno i nesrazmjerno korištenje sile, pljačke i razaranje sela i kulturno-historijskih objekata, prijeke egzekucije, zločini u logorima, silovanja, unakaženja bili su prisutni u genocidu nad Bošnjacima u Višegradu.
U izvršenju zločina nad Bošnjacima posebno su se isticale "specijalne" jedinice Višegradske brigade VRS. U sastavu te brigade djelovale su i tri "specijalne" jedinice, koje su se posebno isticale u zločinima i masovnim ubistvima Bošnjaka. To su bili "Osvetnici" pod komandom Milana Lukića, "Garavi sokak" pod komandom Bobana Indžića i "Kozaci" ruski plaćenici. Tu su bili i pripadnici drugih vojnih formacija sa prostora Srbije i Crne Gore - naveo je on.
Srpske vojne formacije počinile su zločine u mnogim selima i u samom gradu. Gotovo sva bošnjačka sela su popaljena i uništena, a bošnjačko stanovništvo ubijano, protjerivano, zatvarano u logore, mučeno i zlostavljano.
- Silovano je i seksualno zlostavljano na stotine žena, djevojaka i djevojčica u zloglasnom objektu hotela "Vilina vlas", kao i u drugim javnim i privatnim objektima. Najveći broj silovanja izvršen je s namjerom u periodu od aprila do kraja 1992. godine. Zarobljeni Bošnjaci su odvođeni u logore i mjesta zatočenja: Kasarna JNA u Uzamnici, Stanici javne bezbjednosti, vatrogasnom domu, objektima osnovnih škola u gradu i područnih škola u selima, hotelu "Višegrad", Zavodu za zaštitu mentalno-retardirane ženske djece i omladine, itd. Otkriveno je na desetine masovnih i pojedinačnih grobnica u kojima su nađeni posmrtni ostaci ubijenih Bošnjaka Višegrada. Najveća od njih svakako je rijeka Drina - izjavio je Kuka.
Podsjetio je da je Ewa Tabeau u analizu koju je radila za Haški tribunal, između ostalog, za Višegrad konstatirala sljedeće: "Samo tokom mjeseca maja i juna 1992. u općini Višegrad je ubijeno više od polovine Bošnjaka od ukupnog broja ubijenih. Većina, ako ne i svi, bili su civili. U Višegradu je tokom 1992. ubijen veći broj Bošnjaka nego u ijednoj drugoj općini u okolini".
- U proljeće i ljeto 1992. godine nakon ispoljavanja barbarskih oblika zločina nad Bošnjacima, veći dio bošnjačkog stanovništva je protjeran. Nad protjeranim Bošnjacima činjeni su zločini i na prostoru drugih dijelova Republike Bosne i Hercegovine. Nakon zauzimanja gradskog jezgra i većeg dijela općine dio Višegrađana zadržao se na seoskim prostorima višegradske općine koji su graničili sa goraždanskim slobodnim teritorijem.
Da su već do početka jula 1993. godine srpski zločinci ostvarili svoje namjere i ciljeve o etnički čistoj srpskoj teritoriji na području Višegrada pokazuje i informacija Komande 2. Podrinjske lake pješadijske brigade Višegrad upućena Komandi Drinskog korpusa, gdje se, pored ostalog, navodi: "na teritoriji opštine nemamo srpskih sela pod kontrolom Muslimana", te kako "u zoni odgovornosti naše brigade nemamo Muslimana, a imamo jednu porodicu Hrvata koji od uvijek ovdje žive normalno", kazao je Kuka.
Prije toga već 23. aprila 1992. godine Momčilo Mandić, visoki funkcioner samoproglašene RS, obaviješten je da je gradsko jezgro Višegrada zauzeto i stavljeno pod srpsku kontrolu. Na 16. sjednici samoproglašene Skupštine bosanskih Srba 12. maja 1992. godine Radovan Karadžić je rekao da je "sukob u opštinama, uključujući Foču, Zvornik i Višegrad, završio uspješno", dodao je naš sagovornik.
Posebno okrutni i monstruozani zločini
Vrhunac zločina, zle krvi i moralnog beščašća bilo je izvršenje zločina primjenom obrasca spaljivanja živih bošnjačkih civila, naglasio je prof. dr. Kuka.
- To su bili posebno okrutni i monstruozani zločini, neshvatljivi zdravom ljudskom razumu. Tako su 14. juna 1992. godine srpske jedinice zarobile više od 60 lica, uglavnom žena, djece i starijih osoba i žive ih spalili u Pionirskoj ulici u kući Adema Omeragića u Višegradu. U tom zločinu spaljeno je i trinaestero djece. Najmlađa žrtva bila je beba stara nepuna dva dana života, te nije bila ni ime dobila. Osmero je preživjelo ovaj zločin.
Zločinci i monstrumi očigledno nisu bili zadovoljni brutalnošću i veličinom zla svoga sramnog i besćutnoga čina iz Pionirske ulice, pa su nadmašili sami sebe i priredili još okrutnije i gnusnije spaljivanje višegradskih Bošnjaka, a sve u cilju izvedbe velikosrpskog projekta pokolja, istrebljenja i masovnog progona Bošnjaka iz doline rijeke Drine. Tako su trinaest dana poslije, 27. juna 1992. godine, u kući Mehe Aljića u naselju Bikavac u Višegradu spaljena 72 civila, među kojima i osamnaestero djece. Najmlađa žrtva je bila jednoipogodišnja beba Ensar Tufekčić. Jedina preživjela je Zehra Turjačanin. Naredno jutro, 28. juna (na pravoslavni blagdan Vidovdan), u blizini spaljene kuće na Bikavcu bio je zastrašujući i normalnom ljudskom umu neshvatljiv prizor, ostatci zgarišta, a u vazduhu je titrao, osjećao se i pritiskao okolinu stravičan zadah spaljenih ljudskih tijela, baš kao i nešto ranije u Pionirskoj ulici - kazao je on.
Višegrad je, kako je dodao, opravdano se može konstatirati, paradigma primjene i počinjenja zločina spaljivanja živih bošnjačkih civila tokom agresije.
- Paradoksalna je činjenica da su za zločin u Pionirskoj ulici, pomno i do u detalje planiran, pripremljen i organiziran, do danas presuđena samo trojica zločinaca. Nije bilo moguće da samo tri osobe mogu takvo nešto učiniti, a da nisu imali i svoje pomagače, koji su danas slobodni ljudi. Još žalosnija je činjenica da je samo zločinac Milan Lukić do sada pravosnažno presuđen za zločin spaljivanja živih bošnjačkih civila na Bikavcu. Nemoguće je bilo da je samo jedan čovjek mogao to učiniti, sve pripremiti i provesti. Prema izjavi jedine preživjele Zehre Turjačanin, zločinac je govorio: "Dajte mi još Muslimana", kako bi ih što više spalio - izjavio je Kuka.
Ove činjenice su još više zabrinjavajuće, napomenuo je on, imajući u vidu to da ni do danas nisu pronađeni nikakvi tragovi ili bilo kakvi posmrtni ostaci spaljenih žrtava, kako bi bili dostojno pokopani i znalo se mjesto njihovog vječnog smiraja.
- Zapravo, i danas traje taj tvrdokorni i sramni zavjet šutnje komšija Srba koji ne žele govoriti o ovim zločinima i otkriti lokaciju na koju su odvezeni posmrtni ostaci žrtava.
Uz to, nastoje skinuti i zataškati vlastitu odgovornost, na način da zločinca Milana Lukića predstavljaju kao nekog ko je komandovao navodnom paravojnom formacijom, a ne specijalnom vojnom formacijom VRS u sastavu 2. Podrinjske lake pješadijske brigade Višegrad. To se čini, primarno, s ciljem da bi se pokazalo kako iza te formacije nije stajao viši sistem komandovanja i rukovođenja, pa samim time se i pokušava skinuti odgovornost VRS za stravične zločine koje je ta formacija počinila nad Bošnjacima. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je za zločin spaljivanja na Bikavcu teretilo i zločinca Olivera Krsmanovića. Međutim, nevjerovatna je konstatacija Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine, u Drugostepenoj presudi protiv navedenog zločinca, u kome stoji da "učešće i uloga optuženog Krsmanovića u cijelom događaju nije do kraja razjašnjena" - akcentirao je Kuka.
Niz je i drugih mjesta i lokacija na kojima su bošnjački civili pojedinačno i masovno živi spaljivani, te je taj oblik zločina jedna od ključnih determinanti genocida nad Bošnjacima u Višegradu, naglasio je on.
- Posmrtni ostaci ni jedne žrtve ovih zločina nikada nisu pronađeni. Kuće Mehe Aljića i Adema Omeragića okružene su i u njihovoj blizini se nalaze kuće komšija Srba, koji su znali ili gledali kada se činio zločin spaljivanja. Znali su i kada i kako su očišćeni posmrtni ostaci, jer za to je bila potrebna šira organizacija. Znaju i gdje su skriveni. Navedeni zločini spaljivanja živih bošnjačkih civila u Višegradu trajno su zadokumentirani i u obliku dvije autorske naučne monografije u izdanju Udruženja "Žena - žrtva rata", koje su dvojezičnog karaktera (bosanski i engleski jezik), kako bi bile dostupne javnosti i izvan Bosne i Hercegovine.
U obrazloženju presude zločincu Milanu Lukiću naglašeno je da svi užasni zločini nad Bošnjacima, posebno spaljivanja živih bošnjačkih civila, "izdvajaju se po izopačenosti napada vatrom, očiglednoj proračunatosti i čistoj bezobzirnosti i surovosti, te po stepenu boli i patnje koja je nanesena žrtvama dok su žive gorile". Nadalje, stoji da su to bili najgori oblici nečovječnosti koje čovjek može učiniti drugim ljudima - istaknuo je on.
Rezultat počinjenih zločina
Brojna ubistva, istrebljenje, porobljavanje, deportacije i prisilno premještanje bošnjačkog stanovništva, zatvaranje i drugi oblici lišavanja slobode koji se poduzimaju uz kršenje osnovnih pravila međunarodnog prava čine dugačak i žalostan popis zločinačkih i genocidnih postupanja učinjenih prema Bošnjacima iz doline rijeke Drine, a u ime projekta tzv. Velike Srbije.
- Prema rezultatima dosadašnjih naučnih, pretežno empirijskih istraživanja, objavljenim 2019. godine u autorskoj knjizi "Genocid nad Bošnjacima u Višegradu 1992-1995.", u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i uz istraživačku (terensku) i financijsku podršku Medžlisa Islamske zajednice Višegrad, tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu ubijeno je, na genocidnoj osnovi, najmanje 1.549 Bošnjaka u Višegradu, sa njihovim poznatim osnovnim identifikacionim podacima, uključujući i podatke o mjestima ekshumacije, identifikacije i ukopa. Na hiljade drugih je protjerano širom Bosne i Hercegovine, ali i u inozemstvo. Njihova imovina je opljačkana i spaljena. Spaljene i srušene su sve džamije i ostali vjerski objekti. Jedini objekat koji nije bio uništen je bio objekat sjedišta Medžlisa u samom gradu. Razlog zašto nije uništen je bio taj što su u njemu živjele srpske izbjeglice - naveo je on.
Prema Popisu stanovništva iz 2013. godine u Višegradu živi 10.668 stanovnika. Među njima Bošnjaka (prijavljenih) samo 1.043 (9,77%), Srba 9.338 (87,53%), Hrvata 33 (0,30%) i Ostalih 254 (2,38%).
- Dakle, u Višegradu je 10.531 ili 49,7% stanovnik manje u odnosu na prethodni popis. Bošnjaka je 12.428 ili 92,3% manje (1991. - 13.471 ili 63,5% ukupnog stanovništva općine, 2013. - 1.043 ili 9,8%). Broj Srba je značajno uvećan 2013. godine u odnosu na prethodni Popis i iznosi 9.338 ili 87,5% u odnosu na ukupan broj stanovnika (1991. - 6.743 ili 31,8%).
Suština je da je radikalno promijenjena etnička struktura stanovništva prijeratnog multietničkog grada Višegrada, kao direktan rezultat izvršenog genocida i drugih zločina nad Bošnjacima - naglasio je naš sagovornik.
Procesuiranje zločina
Kako je kazao, recentna praksa Haškog tribinala, Suda Bosne i Hercegovine, te sudova u Srbiji i Crnoj Gori u predmetima ratnih zločina počinjenih na području Višegrada, ukazala je da su ti zločini, a posebno zločini spaljivanja živih bošnjačkih civila na lomačama, bili pomno planirani i pripremani, a sve s ciljem i namjerom potpunog uništavanja identiteta bošnjačkog naroda, čime je postala važan dokaz i osnov za međunarodnu i bosanskohercegovačku osudu genocidne i zločinačke velikosrpske ideologije u današnjem vremenu i kontekstu.
- Za počinjene zločine na području Višegrada u periodu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine podignuto je niz optužnica. Do sada su pravosnažno presuđena ukupno 32 zločinca u 35 predmeta na ukupno 462 godine zatvora. Od tog broja, njih troje je osuđeno u Haškom tribunalu. Mnogi predmeti su još uvijek u toku, a u nekim od njih su donesene prvostepene presude - naveo je Kuka.
Višegrad danas
I dok je gotovo cijeli svijet najoštrije i najrigoroznije osudio počinjene srpske zločine nad Bošnjacima Višegrada, s druge strane u samom gradu se radi na permanentnom negiranju, falsificiranju, minimiziranju i zatiranju tragova zločina, upozorio je on.
- Danas se u Višegradu pravosnažno presuđeni srpski zločinci slave kao heroji i spasioci srpstva, njima u čast se crtaju murali i podižu biste. Imaju veliki ugled u čaršiji i društvu. Zbog toga, danas imamo situaciju da se i nakon 33 godine traga za posmrtnim ostacima mnogih ubijenih višegradskih Bošnjaka. Veliki broj njih još nikada nije pronađen i dostojno ukopan. Komšije Srbi u Višegradu, koji su živjeli u tom periodu i svjedočili svim tim događajima, ni nakon toliko vremena ne žele prekinuti taj dugogodišnji sramni zavjet šutnje. Ne žele reći i otkriti šta je sa posmrtnim ostacima žrtava.
A to je Višegrad učiniti isključivo srpskim gradom, gdje ništa u njemu neće podsjećati na Bošnjake, na bošnjački identitet koji je bio osnova razvoja grada i prijeratnog multietničkog bića - naglasio je on.
Period nakon agresije u Višegradu je obilježen i čestim napadima i uznemiravanjima i onako malog broja Bošnjaka u tom gradu.
- Naprimjer, postrojavanjem pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta ili obilježavanjem dana ruskih dobrovoljaca, provociraju se, uznemiruju i podsjećaju na nedavne zločine nad njima i njihovim srodnicima. To je jedan od načina na koji se slave zločinci i obilježavaju zločini nad Bošnjacima, čime se poručuje Bošnjacima da na prostoru RS-a nema mjesta za njih. I na druge načine se provodi otvorena diskriminacija i dehumanizacija Bošnjaka. Krše im se, u kontinuitetu, osnovna ljudska prava i slobode zagarantirane brojnim međunarodnim i domaćim konvencijama, poveljama, deklaracijama i ugovorima. U kontinuitetu se u Višegradu glorificiraju rezultati počinjenih zločina i sami zločinci. Pronalaze se načini kako da se veličaju presuđeni ratni zločinci - kazao je on.
Mali broj Bošnjaka koji danas stalno žive u tom nekada multietničkom gradu, gotovo u potpunosti su zanemareni, ne samo od lokalnih vlasti, već i od vlasti države Bosne i Hercegovine, smatra naš sagovornik.
- Određenu, ali nedostatnu podršku imaju od vlasti entiteta Federacija Bosne i Hercegovine i pojedinih lokalnih zajednica iz tog entiteta, primarno kroz javne pozive održivom povratku. Jedina funkcionalna i organizirana institucija koja djeluje u samom gradu i na punoj je usluzi Bošnjacima u Višegradu je Medžlis Islamske zajednice Višegrad. Upravo Medžlis daje veliki doprinos u afirmaciji i očuvanju kulture pamćenja za počinjene zločine nad Bošnjacima u Višegradu. Svake godine, već tradicionalno, tokom razdoblja od juna do septembra, provodi program Šehidskih dova u 20 mjesta i sela na području općine Višegrad. Te aktivnosti ujedno doprinose očuvanju svijesti o domovini i imovini, jer su šehidi dali svoje živote za slobodu koju danas imamo.
Stoga je neophodno uključiti sve relevantne aktere (organizacije i pojedince) kako bi se Bošnjaci održali u Višegradu, prije svega kroz očuvanje imovine, ali i kroz obezbjeđenje uvjeta održivog života. Neophodno ih je motivirati da što više i češće budu zastupljeni na tom prostoru, a što podrazumijeva i obezbjeđenje sigurnosti života i imovine - zaključio je u razgovoru za Stav prof. dr. Emin Kuka.
Izvor: Stav.ba
Foto: Velija Hasanbegović