Dana 25. maja 1995. godine, gelerima granate ispaljene iz pravca Ozrena ubijen je 71, a ranjena 173 civila, što predstavlja jedan od najmasovnijih zločina granatiranja tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Povodom obilježavanja 31. godišnjice od ovog zločina, sjećamo se, pamtimo i ne zaboravljamo. U priloženom tekstu slijedi izvod iz rada dr. sc. Merise Karović-Babić, više naučne saradnice Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu:
Pet sati prije masakra na Tuzlanskoj kapiji, kada je ubijen 71 a ranjena 173 civila, izvršeni su simbolični napadi NATO-a na skladišta municije VRS-a u blizini Pala. Do zračnih napada na VRS došlo je zbog kršenja zone isljučenja teškog naoružanja oko Sarajeva, čime je bio ugrožen kredibilitet ne samo UNPROFOR-a nego i NATO-a. Uslijed bojazni da se i u narednom periodu mogu očekivati NATO napadi, načelnik GŠ VRS-a i najbliži saradnik ratnog zločinca Ratka Mladića, general Manojlo Milovanović je izvijestio da je ''na dejstvo neprijatelja pravovremeno uzvraćeno po osmotrenim ciljevima'', spomenuvši dejstvo artiljerijom po repetitoru Hum, punktovima UN-a (izuzev ruskog), kao i po enklavama Srebrenici, Goraždu, i po aerodromu Tuzla, uz nagovještaje da se radi na planiranju daljih ofanzivnih borbenih dejstava. Izvršenje spomenutih naredbi Glavnog štaba VRS-a komandantima korpusa podrazumijevalo je demonstraciju sile na sve bosanskohercegovačke gradove koji su trebali biti pod „zaštitom" Ujedinjnih nacija, čime će simbolika Dana mladosti trajno ostati urezana u pamćenju Bosanaca i Hercegovaca kao sinonim za ubijanje mladosti.
Oglašavanje znaka opšte opasnosti u tuzlanskom okrugu i granatiranje aerodroma Dubrava sa 13 granata (19.30 h-20.46), gdje se nalazila zračna baza UNPROFOR-a, kojom prilikom je sa tri granate pogođeno uzletište za helikoptere (oko 13 km udaljeno od centra Tuzle), za mlade Tuzlake, okupljene pred Kapijom, bilo je tek svakodnevno uobičajeni obrazac zbivanja, odnosno nešto na što su navikli. U međuvremenu je, u 20.20 h granata sa Ozrena ispaljena i na lokalitet Željezničke stanice. Pripadnici SJB su pokušavali upozoriti okupljene i podsjetiti ih na to da je dat znak opšte opasnosti, ali navedena upozorenja jednostavno nisu dopirala do građana željnih malo prividnog opuštanja uslijed simbolike datuma, kao i činjenice da je, nakon više kišnih dana, 25. maj bio sunčan, vedar i da lijepa proljetna večer bila idealna za izlazak, šetnju i opuštanje. Prema procjenama očevidaca, na Kapiji je bilo prisutno nekoliko stotina mladih ljudi, jer je oko 20 sati bila završena rukometna utakmica, te je broj okupljenih bio čak i nešto veći u odnosu na uobičajeni. U 20.55 sati, sa položaja VRS-a na Ozrenu, ispaljena je granata koja je eksplodirala među masu ljudi okupljenih na spomenutoj lokaciji, koja je ujedno važila za glavno okupljalište u Tuzli. Nakon sudsko medicinsko kriminalističke obrade i identifikacije, koja je, prema naredbi istražnog sudije Višeg suda u Tuzli, započela pola sata prije ponoći, a završena tokom 26.5, ustanovljeno je da je ubijeno 66 civila, dok je, u narednim danima, od posljedica ranjavanja smrt nastupila za još pet osoba, te je ukupan broj žrtava sa smrtnim ishodom iznosio 71 osobu. Navedeni posao povjeren je liječnicima-specijalistima pod rukovodstvom doc. dr. Zdenka Cihlarža, specijaliste sudske medicine i specijaliste patološke anatomije, šefa Zavoda i katedre za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Tuzli. Detaljan opis metodologije rada koja se odnosi na smrtonosne povrede svake osobe priložen je u Zapisniku o vanjskom pregledu i identifikaciji poginulih u masakru u Tuzli, uz objavljene vrlo potresne fotografije, a prilog navedenoj dokumentaciji su također i videomaterijali, odnosno snimci žrtava načinjeni u Zavodu za sudsku medicinu i Zavodu za patologiju Kliničkog centra Medicinskog fakulteta i Tuzli. Najveći broj žrtava bili su studenti druge i treće godine fakulteta. Najmlađa žrtva ubijena na Kapiji bio je dvoipogodišnji dječak Sandro Kalesić, dok je najstarija bila 53-trogodišnja Ilinka Tadić, bolničarka iz Medicinskog centra u Slavinovićima.
Prema izvještaju istražnog sudije koji je bio nadležan za obavljanje uviđaja nakon masakra, „u tom trenutku, u kliničko-medicinskom centru niko nije tačno znao koliko ima ranjenih koji traže da im se pruži ljekarska pomoć. Prijem ranjenih u bolnicu nije vršen na uobičajen način preko prijemnog odjeljenja, gdje se u knjigama upisuje svako lice koje se prima u bolnicu iz razloga što je njihov broj bio izuzetno veliki te bi upisivanje i evidentiranje povrijeđenih u tom trenutku predstavljalo gubljenje dragocjenog vremena". Stoga se, u različitim izvorima spominju različiti brojevi, a prema konačnim evidencijama u masakru ispred Kapije ranjena su 173 civila (od čega 106 teže i 67 lakše ranjenih).
Potom je, neposredno nakon masakra, uslijedila borba za spas preživjelih. Tokom cijela naredna dva dana, liječnici i svo medicinsko osoblje Kliničkog centra su se nadljudskim naporima borili za spas preživjelih, a operativni zahvati su izvođeni u svih 16 operativnih sala. U sredstvima javnog informisanja su, 35 minuta nakon masakra objavljene poruke i zahtjevi da se svi raspoloživi medicinski kadrovi stave na raspolaganje KMC, a upućen je i poziv dobrovoljnim davaocima krvi, na koji se odazvao veliki broj građana Tuzle.
Novreški i pakistanski bataljon su pritekli u pomoć sa medicinskim materijalom, dok je sutradan, 26. maja, na vanrednoj sjednici Vlade Tuzlansko-podrinjskog kantona (TPK) donijeto nekoliko odluka od kojih su se četiri odnosile na odobravanje novčanih sredstava za Klinički medicinski centar (KMC), uključujući i sanitetski materijal, kao i odluku koja se odnosi na pružanje pomoći nastradalim građanima i porodicama poginulih u masakru. Također, Vlada TPK je donijela odluku o obustavljanju nastave u osnovnim, srednjim i visokoškolskim ustanovama do daljnjeg, budući da je granatiranje Tuzle nastavljeno i u narednim danima, kojom prilikom je ubijeno jedno lice, dok je više osoba teže i lakše ranjeno, a također je pričinjena i veća materijalna šteta na privatnim i poslovnim objektima. Zbog navedenog granatiranja, dostojanstven ukop žrtava doveden je u pitanje, te je stoga je odlučeno da se dženaza i sahrana obavi 29. maja u četiri sata ujutro, na šetalištu Slana banja, dok je jedan broj žrtava, prema želji njihovih porodica, ukopan na mjesnim mezarjima i grobljima.
Vlada TPK je donijela odluku o proglašenju trodnevne žalosti za 27, 28 i 29. maj, dok je 25. maj svake naredne godine u Tuzli „neslužbeni dan žalosti", budući da „onaj službeni nikada nije proglašen." Svake godine, na 25. maj, građani Tuzle „izbjegavaju veselije teme i objave na društvenim mrežama, kafići isključe muziku, radio i TV stanice izbjegavaju veseliju muziku, a građani u tišini u velikom broju polažu cvijeće na Kapiju. Gotovo sve institucije, udruge, organizacije, političke stranke i drugi prisutni u Tuzli polažu vijence i pale svijeće 25. maja na Kapiji." Osim komemoracije koju organizuje grad Tuzla, mnoge lokalne institucije također organizuju neki oblik sjećanja. JU Arhiv Tuzlanskog kantona Tuzla, u saradnji sa Društvom arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona i Komisije civilnih žrtava rata 1992.-1995. Općine Tuzla je na 16. godišnjicu masakra, maja 2011. godine objavio Izložbu dokumenata i fotografija o Tuzli „Kapija 25.05.1995." – Činjenice, u kojoj su objavljeni dokumenti i vrlo potresne fotografije žrtava, kao i informacije o presudi u predmetu Novak Đukić. Već na prvu godišnjicu masakra objavljen je nekrologij koji se odnosi na detaljne podatke o žrtvama ubijenim ispred Kapije, čija prekinuta mladost nastavlja trajno živjeti kroz stalne izložbene postavke, uz poruku budućim generacijama da se „ovdje umire da bi se živjelo."
Očevidac masakra, major Guy Sands, šef G-5 odjeljenja sektora Sjeveroistok UNPROFOR-a u Tuzli, opisao je dirljive prizore, uz napomenu da je to bio „i jeste u najdoslovnijem smislu ono, kako ga lokalno stanovništvo naziva, masakr Nevinih". Pozivi na vojnu intervenciju NATO-a, kao način kažnjavanja VRS-a uslijedili su neposredno nakon masakra. No, zastrašujući snimci zabilježeni neposredno nakon zločina, ubrzo će, u medijskom prostoru zapadnoeuropskih zemalja biti zamijenjeni bespomoćnim pripadnicima UNPROFOR-a, vezanim za mostove, bandere i sve druge potencijalne mete NATO napada. Strah za 400 pripadnika UNPROFOR-a koji su držani kao taoci, potpuno je u drugi plan stavila kažnjavanje odgovornih za masakr na Kapiji. Posve je bilo jasno da je kriza sa taocima prolongirala ovu vrstu akcije do daljnjeg, odnosno do momenta do kada pregrupisavanje trupa UNPROFOR-a ne bude završeno, što je zapravo podrazumijevalo njihovo povlačenje iz istočnih enklava, uključujući i enklave Srebrenicu i Žepu.
Neposredno nakon masakra, obavljen je uviđaj kojim je rukovodio istražni sudija Višeg suda u Tuzli, a uviđajnu ekipu su činili pripadnici Tužilaštva i MUP-a iz Tuzle, kojima su se narednog dana, 26. maja pridružili načelnik odjeljenja krim tehnike i tri inspektora protiv-terorističke zaštitne grupe iz Sarajeva, kao i Vojni posmatrači UN-a iz Velike Britanije, Malezije, Holandije, Nigerije i specijalista za artiljeriju. Zaključujemo da je uviđaj urađen krajnje profesionalno, posebno s obzirom na ratne okolnosti i iznenadno granatiranje, da su članovi uviđajne ekipe istražnim radnjama pristupili krajnje temeljito, te da se one nisu razlikovale od uviđaja u mirnodopskim uslovima. Ovako detaljne uviđajne radnje i dokazni materijali prikupljeni na licu mjesta neposredno nakon masakra imali su nemjerljivu vrijednost u kasnijem dokazivanju odgovornosti za zločin.
Uprkos činjenici da su sve spomenute istrage utvrdile da su granate ispaljene sa teritorije koja je bila pod kontrolom Taktičke grupe Ozren, kao i Milovanovićeva priznanja da je dobijao izvještaje od navedene grupe o ispaljenim projektilima na grad Tuzlu, negiranje odgovornosti za zločin je sveprisutno i ono je trajalo tokom cijelog sudskog postupka, ali i nakon izricanja pravosnažne presude na Sudu Bosne i Hercegovine u predmetu Novak Đukić. U Beogradu je objavljeno nekoliko knjiga koje imaju za cilj revidirati historijske činjenice i negirati pravosnažne presude, čime se izravno vrijeđa dignitet žrtava na Tuzlanskoj kapiji. Ovakvoj situaciji svakako doprinosi i činjenica da jedina osoba osuđena za spomenuti zločin nije odslužila zatvorsku kaznu, uprkos tomu da je krivica generala Đukića, kao komandanta TG Ozren dokazana izvan svake razumne sumnje. No, pogrešno i neprimjereno tumačenje presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Maktouf-Damjanović od strane Suda BiH, dovelo je do apsurdne i paradoksalne situacije da su, osim Novaka Đukića, i drugi pravosnažno osuđeni za najteže zločine (10 lica), uključujući i zločin genocida i ratne zločine, nakon rješenja o „obustavi izvršenja kazne", pušteni na slobodu. U februaru 2014. godne Sud BiH je donio odluku prema kojoj se Đukiću obustavlja izvršenje kazne, uz nalog da se „odmah pusti na slobodu", da bi, dva mjeseca poslije, Vijeće Apelacionog odjeljenja I za ratne zločine Suda BiH donijelo drugostepenu presudu, kojom je Đukić osuđen krivim na 20 godina zatvora. Argumenti u pogledu odgovornosti Đukića kao komandanta TG Ozren niti u jednom pogledu u Drugostepenoj presudi iz 2014. nisu dovedeni u pitanje. No, činjenica da se Đukić našao na slobodi, dala je poticaja negatorima zločinima i revizionistima, a u navedenom negiranju i revidiranju učestvuju institucije Republike Srbije, uključujči i Odjeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu.
Opširnija verzija rada dostupna na ovom linku.
