Zaborav ne smije prekriti nevine žrtve, jer čuvanje istine ostaje temelj trajnog mira i zaštita budućih generacija - poručeno je danas na zajedničkoj komemorativnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća s područja KS u Narodnom pozorištu Sarajevo, povodom Dana sjećanja na ubijene i ranjene građane tokom opsade i 32. godišnjice masakra na Markalama.
Predsjedavajući Skupštine KS Elvedin Okerić podsjetio je da je Skupština Kantona Sarajevo 2007. godine proglasila 5. februar Danom sjećanja na sve ubijene i ranjene građane Sarajeva tokom opsade. Istaknuo je da je prisustvo učenika Prve gimnazije, Prve bošnjačke gimnazije i Gimnazije Obala na sjednici od posebne važnosti jer upravo mladi trebaju čuvati istinu o onome što se desilo kako se zločini ne bi ponovili.
- Danas njegujemo kulturu sjećanja i ne dopuštamo da zaborav prekrije nevine žrtve i počinjene zločine. Sarajevo ne zaboravlja svoje građanke i građane koji su dali živote za slobodu. Prije 32 godine, 1994. godine, na pijaci Markale počinjen je jedan od najtežih zločina tokom opsade grada Sarajeva. Tada je ubijeno 68, a ranjeno 142 naših sugrađanki i sugrađana. Masakr na Markalama ostao je trajni simbol stradanja Sarajeva tokom 1.425 dana opsade u kojoj je ubijeno više od 11.500 građana, uključujući 1.601 dijete, dok je više od 50.000 ljudi ranjeno - rekao je Okerić.
Potraga za pravdom još traje
Dodao je da se iza svake brojke krije prekinuta ljudska priča, bol i nenadoknadiv gubitak za porodice i društvo.
- Iako su prošle više od tri decenije od agresije na Bosnu i Hercegovinu, potraga za potpunom pravdom još traje. Insistiranje na procesuiranju svih odgovornih za ratne zločine nije samo moralna i civilizacijska obaveza, već i temeljna garancija trajnog mira - naglasio je Okerić.
Upozorio je da ideologije zla, ukoliko ostanu, postaju alibi za nove zločine.
- Danas svjedočimo strašnim razaranjima u Gazi, jer se nad tim ljudima vrši agresija i teror. Naša je dužnost da istinu čuvamo, prenosimo i branimo uime žrtava, budućih generacija i uime mira. Zaborav ne smije prekriti nevine žrtve - poručio je predsjedavajući Skupštine KS.
Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti Univerziteta u Sarajevu Muamer Džananović podsjetio je da je masakr na Markalama jedan od najdokumentiranijih zločina nad civilima tokom opsade Sarajeva.
- Za mene je ovaj dan posebno emotivan kao i za svakog koji je preživio opsadu ovoga grada. Početkom 1992. godine imao sam nepunih sedam godina i agresiju sam proveo u Sarajevu. Ne govorim to da bih personalizirao činjenice, već da podsjetim da iza statistike stoje djetinjstva, porodice, ulice, mahale, sjećanje, trauma, bol - kazao je Džananović.
Podsjetio je na zločin u naselju Otoka 10. novembra 1993. godine kada je ubijeno devet građana, među njima petero djece, najmlađe od dvije, a najstarije od devet godina.
- Za taj zločin kao i za brojne druge masovne zločine tokom opsade do danas pred bosanskohercegovačkim pravosuđem niko nije odgovarao - rekao je.
Džananović je opisao svakodnevnicu opsade, podsjetivši na eksploziju modifikovane aviobombe 28. juna 1995. godine kod RTV doma.
- To je bila moja svakodnevnica, ali i svakodnevnica Sarajlija svih uzrasta, koju mnogi nisu preživjeli. Mi koji smo tada bili djeca nismo u potpunosti razumjeli šta se dešava. U podrumima i skloništima gdje smo provodili dane i noći ponekad je postojala prividna normalnost. Igrali smo se, razgovarali i pokušavali sačuvati fragmente djetinjstva. Ono čega tada nismo bili svjesni jeste da nam je djetinjstvo nasilno prekinuto i da su strah, gubitak i nesigurnost postali temelj našeg odrastanja - kazao je.
Sistemski obrazac terora nad civilima
Naglasio je da savremena istraživanja traume pokazuju da ratno nasilje ne prestaje završetkom rata, te da trauma djeluje kao trajni psihološki zapis. Pozvao se na američku teoretičarku Marianne Hirsch koja govori o post-memoriji, odnosno iskustvu generacija koje nose posljedice događaja koje su doživjeli kao djeca ili naslijedili kroz porodična i društvena sjećanja.
- U presudama Haškog suda postoje jasni dokazi prema kojima je 7. bataljon 1. Romanijske pješadijske brigade Sarajevsko-romanijskog korpusa imao minobacač kalibra 120 mm u Mrkovićima, što je sjeveroistočno od Markala. Zbog žrtava je važno naglasiti da negiranje nije drugo mišljenje. Markale nisu bile izoliran slučaj već dio sistemskog obrasca terora nad civilnim stanovništvom Sarajeva i masovnih zločina - istaknuo je Džananović.
Podsjetio je da su granatirana naselja Alipašino Polje, Dobrinja, Čengić vila, Hrasno, Marijin Dvor, Sedrenik, Soukbunar i druge lokacije, te da su između prvog i drugog masakra Markale više puta granatirane, kao i frekventni dijelovi centra Sarajeva.
- Stanovnici Sarajeva, kao i stanovnici drugih takozvanih sigurnih zona Ujedinjenih nacija, u stvarnosti nisu imali nikakvu zaštitu. Nakon što je 16. aprila 1993. godine Srebrenica proglašena sigurnom zonom, a potom 6. maja i Žepa, Goražde, Sarajevo, Tuzla i Bihać, upravo su pod tim statusom izvršene najveće vojne operacije samoproglašene Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije, kao i počinjeni najmasovniji zločini nad civilima, uključujući Markale 5. februara 1994. i 28. augusta 1995. godine - zaključio je Džananović.
U sklopu komemorativne sjednice u Narodnom pozorištu je otvorena izložba Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA "Zločini na Markalama: Ubijanje i ranjavanje civila - suđenje zločincima, negiranje istine, otpor zaboravu".
Autori izložbe su Muamer Džananović, direktor Instituta, Merisa Karović-Babić, viša naučna saradnica Instituta, i Sead Muhić, operativni saradnik Instituta.
Izložba pruža sveobuhvatan pregled opsade Sarajeva (1992–1996) i detaljno dokumentira dva masakra na Markalama – 5. februara 1994. godine, kada je ubijeno 68 civila, te 28. augusta 1995. godine, kada su ubijena 43 civila. Postavka uključuje ekspertske izvještaje, dokumente UNPROFOR-a, presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), medijske izvještaje, fotografije i videomaterijale, kao i arhivsku građu i izdavačku djelatnost Instituta.
Posebno značajan segment izložbe čine fotografije svih ubijenih žrtava oba masakra te popis ranjenih, uz tematiziranje odgovornosti za zločine na Markalama. Izložba ukazuje i na poraznu činjenicu da pred Sudom Bosne i Hercegovine do danas niko nije odgovarao za ove, kao ni za brojne druge zločine počinjene u Sarajevu tokom opsade. Također, obrađena je NATO-ova intervencija "Deliberate Force", izvedena dva dana nakon masakra 1995. godine, te problem institucionalnog revizionizma ovih zločina, prisutan od vremena njihovog izvršenja do danas.
Izložba će, nakon otvaranja u Narodnom pozorištu, od 6. februara biti otvorena za posjetioce u Bosanskom kulturnom centru.
Imena ubijenih
Petog februara prije 32 godine, na pijaci Markale su ubijeni: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Verica Čilimdžić, Alija Čukojević, Zlatko Ćosić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selima Kovač, Ibro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Sabit Rizvo, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.
Srpska opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade. Za ratni teror nad građanima Sarajeva među kojima su i dva masakra na Markalama, bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić u martu 2019. godine osuđen je na doživotnu kaznu zatvora, kao i komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ratko Mladić.
Za ratne zločine nad stanovnicima Sarajeva Međunarodni sud u Haagu osudio je visoke oficire VRS - Stanislava Galića na doživotni zatvor, a Dragomira Miloševića na 29 godina.
Izvor: Faktor.ba i Fena