Dr. sc. Zilha Mastalić Košuta, viša naučna saradnica sa Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, dala je intervju za Časopis Association des Professeurs d'Histoire et de Géographie (APHG). Časopis izdaje francusko udruženje profesora historije i geografije. Intervju je objavljen u broju 117, i posvećen je tridesetoj godišnjici završetka rata u Bosni i Hercegovini.
Intrevju, kojeg je vodila dr. Aline Cateux, u prijevodu sa francuskog jezika, objavljujemo i na našem portalu.
1. Aline Cateux: Kako razlikovati srpski (SAO pa i RS) i hrvatski etno-nacionalizam kroz njihove secesionističke stavove i akcije?
Zilha Mastalić Košuta: Srpski etno-nacionalizam institucionaliziran najprije kroz srpske autonomne oblasti (SAO), a potom kroz Republiku srpskog naroda u Bosni i Hercegovinu, te Republiku Srpsku, od samog početka imao je javno deklariran secesionistički karakter. Njegov politički cilj bio je jasno i nedvosmisleno definiran: izdvajanje dijelova teritorije Bosne i Hercegovine iz njenog suverenog i međunarodno priznatog poretka, s namjerom njihovog pripajanja Republici Srbiji ili uključivanja u širi okvir „srpske države“ odnosno plana “Velike Srbije”. Ovaj cilj je realiziran putem formalnih političko-pravnih akata uz masovnu i sistematsku upotrebu oružane sile, uključujući najteže zločine, među kojima i zločin genocida i teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
Srpska demokratska stranka (SDS) Bosne i Hercegovine je, naročito od druge polovine 1991. godine, djelovala pod neposrednim političkim, državnim i vojnim uticajem rukovodstva Srbije i Crne Gore, uključujući predsjednika Slobodana Miloševića, kao i uz podršku nacionalističkih političkih, intelektualnih i vjerskih elita. U tim aktivnostima značajnu ulogu imale su Jugoslovenska narodna armija (JNA) te strukture Državne bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije. U tom kontekstu, SDS je pokrenuo niz nelegalnih političkih i institucionalnih aktivnosti usmjerenih ka destabilizaciji i rušenju ustavnog i pravnog poretka Republike Bosne i Hercegovine, kao i ka planiranju i pripremi zločina genocida, o čemu svjedoče brojni materijalni dokazi i relevantne presude međunarodnih sudova.
Donošenjem “Deklaracije o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine” 9. januara 1992. i “Odluke o proglašenju Ustava Srpske Republike Bosne i Hercegovine” 28. februara 1992. konstituisana je paradržava pod nazivom Republika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, definisana kao federalna jedinica „u sastavu savezne države Jugoslavije“. Na zasjedanju Skupštine Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini održanoj 12. maja 1992. godine, predsjednik SDS-a Radovan Karadžić iznio je šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini: 1. Uspostava državne granice razdvajajući srpski narod od druge dvije etničke zajednice; 2. Postaviti koridor između Semberije i Krajine; 3. Uspostaviti koridor u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisati Drinu kao granicu koja razdvaja srpske države; 4. Uspostaviti granicu na rijeci Uni i Neretvi; 5.Podijeliti grad Sarajevo na srpski i bošnjački dio i uspostava efikasne državne vlasti u oba dijela; 6. Osigurati pristup moru za Republiku Srpsku. Na istoj sjednici Skupština je donijela odluku o formiranju Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine (VSr RBiH) i imenovala Ratka Mladića za njenog komandanta. Od avgusta 1992. godine, ova vojna formacija djelovala je pod nazivom Vojska Republike Srpske (VRS).
Takva kombinacija političkih odluka i nasilnih praksi rezultirala je uspostavom teritorijalno, institucionalno i politički konsolidiranog entiteta pod nazivom Republika Srpska unutar postdejtonske Bosne i Hercegovine krajem 1995. godine.
Hrvatski etno-nacionalizam u Bosni i Hercegovini, personificiran u projektu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, a potom i Hrvatske Republike Herceg-Bosne, karakterizirao je posredniji i taktički prilagodljiviji oblik secesionizma. Secesionističke aspiracije su provođene kroz uspostavu paralelnih institucija, posebnog pravnog i upravnog sistema te faktičku kontrolu prostora. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je postojanje udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bio uspostava hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini s mogućnošću njegovog kasnijeg pripajanja Republici Hrvatskoj. Međutim, za razliku od Republike Srpske, projekt Herceg-Bosne bio je pod snažnim i kontinuiranim međunarodnim pritiskom, uključujući političke sankcije, diplomatske intervencije i vojni angažman, što je rezultiralo njegovom formalnom demontažom Washingtonskim i Dejtonskim sporazumom. Herceg-Bosna nikada nije dostigla stepen međunarodne legitimacije, institucionalne stabilnosti i dugoročne političke održivosti kakav je ostvarila Republika Srpska.
Republika Hrvatska u donošenju zakona, odredbi i podzakonskih akata u vezi s Republikom Bosnom i Hercegovinom, naglašavala je da je riječ o suverenoj i samostalnoj, međunarodno priznatoj i cjelovitoj državi. Međutim, u praksi je provodila znatno drugačiju politiku. Zapravo, radilo se o postojanju tajne politike prema Bosni i Hercegovini, odnosno politike dvostrukih mjerila, jednoj službenoj i drugoj tajnoj i pogubnoj za Republiku Bosnu i Hercegovinu i sve njene narode. Zagreb je sprovodio dvojnu politiku, na način da bi prihvatali sve što je Međunarodna zajednica sugerisala i predlagala, čak prvi potpisivali određene dogovore, međutim, u praksi i na terenu su sprovodili drugu, tajnu, politiku.
.jpg)
2. Aline Cateux: U kojem kontekstu su osnovani projekti Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatska zajednica Bosanska Posavina a kasnije i Hrvatska Republika Herceg-Bosna? Koji su glavni akteri? Koji su ciljevi?
Mastalić Košuta: Projekti Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB) i Hrvatske zajednice Bosanska Posavina, a kasnije i Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB), nastali su u kontekstu raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, slabljenja saveznog ustavno-pravnog poretka i jačanja etnonacionalnih političkih elita početkom 1990-ih godina. Ovi procesi posebno su se intenzivirali nakon uvođenja višestranačkog sistema i održavanja prvih demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini 18. novembra 1990. godine, koji su rezultirali dubokom političkom polarizacijom društva duž nacionalnih linija.
Posebno značajnu ulogu u ovom procesu imali su predsjednici Republike Hrvatske i Republike Srbije, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, koji su od 1990. godine otvoreno iskazivali teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. Njihovi politički koncepti, zasnovani na etničkom principu i ideji „razgraničenja naroda“, podrazumijevali su podjelu Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije. U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina nije posmatrana kao suvereni politički subjekt, već kao prostor za realizaciju nacionalnih projekata susjednih država.
Tuđman je smatrao da bi podjela Bosne i Hercegovine predstavljala trajno rješenje hrvatsko-srpskih teritorijalnih sporova i spriječila eventualni oružani sukob između Hrvatske i Srbije. U njegovim planovima, redistribucija stanovništva i etničko homogeniziranje prostora smatrani su legitimnim sredstvima za postizanje dugoročne stabilnosti. Pri tome je zanemarena politička i demografska realnost Bosne i Hercegovine, u kojoj su Bošnjaci prema popisu stanovništva iz 1991. godine činili relativnu većinu stanovništva (47%). Popis je 1991. godine pokazao da u Bosni i Hercegovini živi ukupno 4.377.033 stanovnika, od toga 1.902.956 (47 %) Muslimana (Bošnjaka), 1.366.104 (31, 21 %) Srba, 760.852 (17, 38 %) Hrvata, 242.682 (5, 54 %) Jugoslovena i 104.439 (2, 38 %) ostalih.
U paraleli s procesom formiranja srpskih autonomnih oblasti (SAO), rukovodstvo HDZ-a BiH započelo je aktivnosti na uspostavljanju hrvatskih političko-teritorijalnih jedinica unutar Bosne i Hercegovine, uz snažnu političku, institucionalnu i logističku podršku Republike Hrvatske. Predsjednik Franjo Tuđman, u saradnji s vrhom HDZ-a u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, radio je na postepenoj realizaciji projekta stvaranja hrvatske političke jedinice, s krajnjim ciljem njenog izdvajanja iz Bosne i Hercegovine i eventualnog pripajanja Republici Hrvatskoj. Nakon razgovora i političkih dogovora sa Slobodanom Miloševićem tokom 1991. godine, započeta je operacionalizacija ovih planova. U tom procesu istaknuti su politički akteri iz Bosne i Hercegovine, među kojima su Mate Boban, Dario Kordić i Ignac Koštroman. Kao rezultat tih aktivnosti, 12. novembra 1991. godine u Bosanskom Brodu proglašena je Hrvatska zajednica Bosanska Posavina, a 18. novembra 1991. godine u Grudama Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.
Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HZHB) bila je koncipirana kao političko-teritorijalna cjelina s jasno izraženim aspiracijama ka etničkom homogeniziranju prostora i institucionalnom odvajanju od Bosne i Hercegovine. Iako je formalno predstavljana kao oblik političke autonomije unutar Bosne i Hercegovine, brojni relevantni dokumenti i politički istupi ukazuju na to da je jedna od realnih opcija njenog rukovodstva bila secesija i priključenje Republici Hrvatskoj. HZHB je postupno razvijala obilježja paradržavne tvorevine: uspostavljeni su paralelni organi vlasti, poseban pravni sistem, kao i vlastite vojne (Hrvatsko vijeće obrane - HVO), policijske, finansijske, carinske, obrazovne i privredne strukture, u velikoj mjeri usklađene s institucionalnim modelom Republike Hrvatske. Time je stvoren sistem koji je funkcionirao izvan ustavno-pravnog poretka Republike Bosne i Hercegovine.
Formiranje i djelovanje Herceg-Bosne imalo je jasan politički i vojni cilj, a to je razbijanje institucija RBiH i zauzimanje teritorija RBiH.
Ustavni sud Republike Bosne i Hercegovine utvrdio je da su akti o osnivanju i djelovanju Hrvatske zajednice a kasnije Republike Herceg-Bosne u suprotnosti s Ustavom Republike Bosne i Hercegovine, te ih je proglasio neustavnim i nezakonitim. Uprkos tome, političko rukovodstvo Herceg-Bosne, uz koordinaciju s vlastima Republike Hrvatske, nastavilo je provoditi vlastite političke odluke, ignorišući uredbe Predsjedništva i Vlade RBiH, kao i upute nadležnih ministarstava.
Međunarodna zajednica je proglašenje Herceg-Bosne oštro kritikovala, ocjenjujući da takvi potezi dodatno destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu i potvrđuju namjere Hrvatske i Srbije da izvrše njenu podjelu. Posebno je isticano da ovakve paradržavne strukture predstavljaju prijetnju međunarodnom pravu i principu teritorijalnog integriteta međunarodno priznatih država.
Na sjednici Zastupničkog doma HZHB održanoj u Grudama 28. augusta 1993. godine donesena je odluka o uspostavi Hrvatske Republike Herceg-Bosne, s Mostarom kao glavnim gradom. Ovim činom Herceg-Bosna je dobila obilježja kvazidržavne tvorevine, iako nikada nije stekla međunarodno priznanje. Teritorijalni obuhvat HRHB obuhvatao je tridesetak općina u Bosni i Hercegovini (veće dijelove Hercegovine, srednje Bosne i zapadne i jugozapadne Bosne). Na tim područjima uspostavljen je poseban sistem uprave i javnih institucija koji je funkcionirao paralelno s institucijama Republike Bosne i Hercegovine, čime je dodatno narušen njen suverenitet i teritorijalni integritet.
3. Aline Cateux: Da li se razlikuju nasilja koja su izvršena u dijelovima Bosne i Hercegovine pod kontrolom VRS-a i HVO-a, odnosno nad nesrpskim i nehrvatskim civilima?
Mastalić Košuta: U oba analizirana slučaja riječ je o teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava i zločinima počinjenim nad civilnim stanovništvom. Nasilje je u zonama pod kontrolom VRS-a i HVO-a bilo usmjereno protiv civila na osnovu njihove etničke pripadnosti te je korišteno kao instrument teritorijalne kontrole i političkog preuređenja prostora, što ga nedvosmisleno svrstava u kategoriju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u presudama Prlić i drugi, Stanišić i Simatović, kao i u nizu drugih predmeta, utvrdio je postojanje udruženih zločinačkih poduhvata (UZP) u kojima su ključnu ulogu imali najviši politički i državni vrhovi Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, uključujući predsjednike Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića. Sud je također utvrdio da su Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija ostvarivale opću kontrolu nad HVO-om, odnosno VRS-om, čime je oružani sukob u Bosni i Hercegovini pravno kvalificiran kao međunarodni oružani sukob, uz direktno učešće Hrvatske vojske i Vojske Jugoslavije.
Na osnovu toga, ICTY je zaključio da su politike Srbije i Hrvatske bile usmjerene ka zauzimanju i kontroli dijelova teritorije Bosne i Hercegovine, u cilju stvaranja velikih etničkih čistih država, pri čemu je etnička prekompozicija stanovništva predstavljala sredstvo za ostvarenje tog cilja. Zločini nad civilima – uključujući progone, deportacije, zatvaranja, ubistva, silovanja i druga teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava – bili su sastavni dio realizacije tih političko-teritorijalnih projekata.
ICTY u svojim optužnicama nije teretio pripadnike Hrvatske države, HVO i HRHB za počinjen genocid dok su optužnice protiv političkog i vojnog rukovodstva Srbije, Republike Srpske i Vojske Repubilike Srpske od osnivanja ICTY uključivale i optužbe za zločin genocida, počevši i od optužnice protiv Slobodana Milosevica, predsjednika Srbije i pravosnažnih presuda protiv Radovana Karadžića, predsjednika RS i Ratka Mladića, komandanta VRS-a.
Razlika u pravnoj kvalifikaciji ovih zločina proizlazi prije svega iz utvrđenih razlika u obimu, prostornom zahvatu i stepenu organizacije udruženih zločinačkih poduhvata. Planovi i namjere rukovodstva Srbije, te njihovih agenata u Bosni i Hercegovini (VRS i RS), obuhvatali su znatno veći dio teritorije države i podrazumijevali viši stepen institucionalne koordinacije i sistematičnosti nasilja nego što je to bio slučaj s projektom Hrvatske i njenih agenata (HVO i HRHB). U tom smislu, moguće je govoriti o kvantitativno većem, prostorno obuhvatnijem i organizaciono sistematičnijem obrascu zločina u slučaju srpskog projekta.
Međutim, osim razlike u postojanju genocidne namjere – kako ju je utvrdio ICTY – ne postoji suštinska razlika u prirodi zločinačkih sistema koji su kroz udružene zločinačke poduhvate djelovali na teritoriji Bosne i Hercegovine. U oba slučaja radilo se o planskom, politički vođenom nasilju nad civilnim stanovništvom, usmjerenom na trajnu promjenu etničke strukture prostora i podrivanje suvereniteta Bosne i Hercegovine.
4. Aline Cateux: Kako opisujete život za nehrvatske civile na teritoriji pod kontrolom HVO-a i HDZ-a?
Mastalić Košuta: U ovom dijelu rada na tri primjera pojasnićemo teške zločine počinjene nad bošnjačkim civilnim stanovništvom koje su počinile snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO), uz učešće Hrvatske vojske (HV) u Bosni i Hercegovini. Događaji u selu Ahmići (općina Vitez), selu Stupni Do (općina Vareš) te na području grada Mostara dio su primjera koji prikazuju obrasce planskih zločina nad civilima i uspostavi kontrole nad teritorijom putem sistematskih kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
Ahmići (općina Vitez)
Ahmići su selo u srednjoj Bosni, smješteno uz važnu putnu komunikaciju Sarajevo–Travnik–Zenica. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, selo je imalo 466 stanovnika, od kojih su Bošnjaci činili 76,4%. Do aprila 1993. godine u Ahmićima se nalazilo i više od 300 prisilno raseljenih Bošnjaka iz okolnih područja. U ranim jutarnjim satima 16. aprila 1993. godine izvršen je koordinirani i unaprijed planirani napad jedinica HVO-a na Ahmiće, kao i na druga bošnjačka naselja u dolini Lašve i grad Vitez. Odluka o napadu donesena je na sastanku komande Operativne zone HVO Srednja Bosna u Busovači, u noći između 15. i 16. aprila 1993. godine, kojem su prisustvovali, između ostalih, Dario Kordić i Tihomir Blaškić, kasnije pravosnažno osuđeni pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Napad je započeo intenzivnim granatiranjem, kojim je onemogućeno bjekstvo stanovništva prema sjeveru, dok su pravci povlačenja prema jugu bili unaprijed blokirani zasjedama HVO-a. Pripadnici HVO-a su potom sistematski ulazili u selo, djelujući u manjim grupama, ubijajući civile vatrenim oružjem i ručnim bombama, te paleći kuće. Brojni stanovnici ubijeni su u svojim domovima ili neposredno nakon što su prisiljeni da iz njih izađu. U Ahmićima je ubijeno 116 osoba, među kojima veliki broj žena, djece i starijih osoba, uključujući i dojenčad. Potpuno je uništeno oko 180 bošnjačkih kuća, kao i dvije džamije, dok su hrvatske kuće uglavnom ostale netaknute. Međunarodni posmatrači i terenski izvjestitelji Ujedinjenih nacija dokumentovali su razmjere razaranja i masovnih ubistava, potvrdivši da u selu nije bilo vojnih ciljeva niti organiziranog otpora. Za zločine u Ahmićima pred ICTY-jem osuđeni su Dario Kordić, Tihomir Blaškić, Paško Ljubičić i drugi pripadnici HVO-a. Masovni zločin u Ahmićima predstavlja jedan od najtežih i najdetaljnije dokumentovanih zločina nad bošnjačkim stanovništvom tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Stupni Do (općina Vareš)
Mjesto Stupni Do, u općini Vareš, bilo je bošnjačko naselje koje je tokom 1993. godine bilo izloženo pritiscima i prijetnjama od strane HVO-a. U junu iste godine stanovnicima je upućen ultimatum za predaju oružja, uz prijetnju napadom. Iako su mnogi mještani privremeno napustili selo, nakon izostanka neposrednog napada vratili su se svojim domovima. Selo je čuvala improvizirana seoska straža, slabo naoružana i bez adekvatne vojne obuke.
Dana 23. oktobra 1993. godine, u jutarnjim satima, snage HVO-a izvršile su napad na Stupni Do uz upotrebu artiljerije, pješadijskog naoružanja i zapaljive municije. Nakon preuzimanja kontrole nad selom, pripadnici specijalnih jedinica HVO-a sistematski su pljačkali, ubijali i palili kuće i stanovništvo. Selo je gotovo u potpunosti uništeno: spaljene su 52 kuće, a ubijeno je 38 osoba, od kojih su većina bili civili, uključujući žene i djecu. Posebno je stradala porodica Likić, iz koje su ubijena 34 člana. Nakon napada, HVO je sprječavao pristup međunarodnim snagama i posmatračima, dok su politički lideri Herceg-Bosne pokušavali umanjiti ili negirati razmjere zločina. Za zločine u Stupnom Dolu pred ICTY-em je osuđen Ivica Rajić, kao i drugi pripadnici HVO-a, dok su vodeći politički predstavnici Herceg-Bosne kasnije osuđeni za udruženi zločinački poduhvat.
Mostar
Nakon napada HVO-a 9. maja 1993. godine na istočni dio Mostara, koji je bio pod kontrolom 4. korpusa ARBiH, grad je podijeljen, a bošnjačko stanovništvo istočnog Mostara našlo se u dugotrajnoj opsadi. Tokom opsade, koja je trajala od maja 1993. do aprila 1994. godine, stanovništvo je bilo izloženo konstantnom granatiranju, snajperskoj vatri i potpunoj blokadi osnovnih životnih resursa, uključujući hranu, vodu, električnu energiju i medicinsku pomoć. U tom periodu zabilježena su masovna ubistva i ranjavanja civila, među kojima veliki broj djece, kao i razaranje gotovo cjelokupne urbane infrastrukture. Paralelno s opsadom istočnog Mostara, u zapadnom dijelu grada pod kontrolom HVO-a sprovedene su masovne racije, hapšenja i prisilna premještanja bošnjačkog stanovništva. Hiljade civila su odvođene u sabirne i zatočeničke centre, uključujući stadion „Velež“, logor Heliodrom i Vojno, gdje su bili izloženi nehumanom postupanju.
Pored ovih mjesta zatočenja, u blizini Mostara u kojima su zatočenici mučeni na najsvirepije načine nalazili su se i logori Gabela (pored Čapljine), Dretelj (pored Čapljine), Koštana bolnica (Stolac), Ljubuški, i drugi. Pripadnici HVO-a su 9. novembra 1993. snažnim artiljerijskim djelovanjem srušili i simbol Mostara – Stari Most.
I nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma 1994. godine, nasilje nad Bošnjacima u dijelovima Mostara pod kontrolom HVO-a nije u potpunosti prestalo. Evidentirana su nova ubistva, protjerivanja i sistematska diskriminacija, za koja u mnogim slučajevima nije došlo do adekvatnog procesuiranja odgovornih.
U periodu 1992. godine zločini u HZHB su činjeni i nad srpskim stanovništvom (zapadna Hercegovina, jugozapadna Bosna i drugo).
5. Aline Cateux: Kako je ICTY osudio čelnike Herceg-Bosne? Koliko je slučajeva pred ICTY-em? Koja krivična djela im se stavljaju na teret?
Mastalić Košuta: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u svojim pravosnažnim presudama utvrdio je da je u periodu od 18. novembra 1991. do aprila 1994. godine na području općina obuhvaćenih projektom Hrvatske zajednice, odnosno Hrvatske Republike Herceg-Bosne, postojao i djelovao udruženi zločinački poduhvat (UZP). Krajnji cilj tog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatskog političko-teritorijalnog entiteta unutar međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, djelimično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, s namjerom „ponovnog ujedinjenja hrvatskog naroda“.
ICTY je utvrdio da je zamišljeni hrvatski entitet trebao u slučaju raspada Bosne i Hercegovine, biti pripojen Republici Hrvatskoj, ili alternativno funkcionirati kao formalno nezavisna državna jedinica unutar Bosne i Hercegovine, ali tijesno politički, institucionalno i vojno povezana s Republikom Hrvatskom. U osmišljavanju, koordinaciji i realizaciji zajedničkog zločinačkog cilja ključnu ulogu imali su visoki politički i vojni zvaničnici Republike Hrvatske i Herceg-Bosne, među kojima se posebno ističu Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, kao i drugi akteri koji su međusobnim dogovorom i koordiniranim djelovanjem doprinosili ostvarivanju tog cilja.
Pravosnažnim presudama ICTY-ja utvrđeno je kako je za uspostavljanje hrvatskog entiteta neophodno bilo promijeniti nacionalni sastav stanovništva na ciljanim područjima, što su vlasti Herceg-Bosne, uz neposrednu političku, vojnu i logističku podršku Republike Hrvatske, provodile planski i sistematski. U više općina Herceg-Bosne, u tom periodu, izvršeni su najteži oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine, te kršenje zakona i običaja ratovanja, uključujući progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistva, silovanja, deportacije i prisilno premještanje stanovništva.
Na osnovu utvrđene individualne i komandne odgovornosti, vrh političkih i vojnih struktura Herceg-Bosne – Jadranko Prlić (predsjednik Vlade Herceg-Bosne), Slobodan Praljak (general HV/HVO-a), Milivoj Petković (načelnik Glavnog štaba HVO-a), Bruno Stojić (načelnik Odjela odbrane), Valentin Ćorić (načelnik Uprave vojne policije HVO-a), Berislav Pušić, Dario Kordić, Tihomir Blaškić, Zlatko Aleksovski, Mladen Naletilić Tuta, Vinko Martinović Štela, Ivica Rajić i drugi – pravosnažno su osuđeni pred Haškim tribunalom na višegodišnje zatvorske kazne.
postupcima vođenim pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđeno je postojanje međunarodnog oružanog sukoba odnosno učešće Republike Hrvatske u oružanom sukobu na teritoriji Bosne i Hercegovine u periodu od aprila 1993. do marta 1994. odnosno direktna umiješanost Hrvatske vojske (HV), kao i zbog postojanja opće kontrole Republike Hrvatske nad političkim i vojnim strukturama bosanskih Hrvata, uključujući Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i organe vlasti Hrvatske zajednice, odnosno Republike Herceg-Bosne. Ovo pravno pitanje detaljno je razmotreno i dokazano u više presuda i žalbenih odluka ICTY-ja. Posebno su relevantni predmeti tzv. „Lašvanske doline“, uključujući predmet Zlatko Aleksovski (IT-95-14/1), zatim predmet Prlić i drugi (IT-04-74), predmeti Tihomir Blaškić (IT-95-14-A), Dario Kordić i Mario Čerkez (IT-95-14/2-A), Mladen Naletilić Tuta i Vinko Martinović Štela (IT-98-34). U navedenim postupcima Sud je utvrdio da je Republika Hrvatska imala odlučujući stepen kontrole nad vojnim operacijama, komandnom strukturom, logističkom podrškom i strateškim ciljevima HVO-a. Haški tribunal je dokazao i utvrdio i postojanje stanja okupacije u više općina Herceg-Bosne.
6. Aline Cateux: Ideja Herceg-Bosne je još uvijek vrlo živa, kako gledate na slavljenje njegovih osnivača i upravitelja?
Mastalić Košuta: Dejtonskim mirovnim sporazumom, potpisanim 14. decembra 1995. godine, formalno je okončan rat u Bosni i Hercegovini i uspostavljeno ustavno uređenje zasnovano na teritorijalnoj podjeli države na dva entiteta. Iako je sporazum označio prekid oružanih sukoba, njime nisu uklonjeni dublji politički i društveni antagonizmi koji su obilježili ratni period. Naprotiv, postratni politički život u Bosni i Hercegovini nastavljen je u kontekstu već izvršenih demografskih promjena, nastalih kao posljedica masovnih prisilnih premještanja stanovništva i politike tzv. „humanog preseljenja“.
Formalno, nadležnosti i institucije Hrvatske Republike Herceg-Bosne prestale su postojati 14. augusta 1996. godine, kada su njihove ovlasti prenesene na institucije Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, ideološko i simboličko naslijeđe Herceg-Bosne nastavilo je egzistirati u dijelovima zemlje s većinskim hrvatskim stanovništvom, manifestirajući se kroz politički diskurs, institucionalne prakse i javnu memorijalizaciju.
U savremenom političkom kontekstu, pojedini politički akteri otvoreno zagovaraju reaktualizaciju projekta Herceg-Bosne. Tako je, primjerice, predsjednik Hrvatske seljačke stranke Bosne i Hercegovine (HSS BiH), Mario Karamatić, javno iznosio stavove o mogućnosti ponovne uspostave Hrvatske Republike Herceg-Bosne u slučaju secesije entiteta Republika Srpska. Posljednjih godina ovakve izjave o formiranju trećeg entiteta su sveprisutnije. Te izjave ukazuju na kontinuitet etno-teritorijalnih koncepcija koje su bile u osnovi ratnih sukoba.
Pored političkih zahtjeva, ideja Herceg-Bosne opstaje i kroz simboličke i institucionalne oblike: postojanje privrednih subjekata koji nose njen naziv, obilježavanje 18. novembra kao dana osnivanja Herceg-Bosne, upotrebu termina „Hercegbosanska županija“ za Kanton 10 (Livanjski kanton), kao i kroz imenovanje ulica, podizanje spomenika i javno slavljenje njenih osnivača i upravitelja, uključujući i pojedince pravosnažno osuđene za ratne zločine. Posebno obeshrabruje podatak da se na mjestu gdje je bio logor Heliodrom nastoji izgraditi muzej posvećen HVO-u. Muzej HVO-a planiran je da bude u zgradi u kojoj je bilo stacionirano zapovjedništvo logora Heliodrom, uz muzejsku postavku koju bi činile vojne i kulturno-historijske zbirke. Potpuno je očito da je izgradnja muzeja HVO-a na ovoj lokaciji čin revizionizma te prekrajanja i falsifikovanja utvrđenih historijskih i sudskih činjenica. S druge strane, radi se o provokaciji prema svim žrtvama koje su prošle kroz ratne torture logora u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. Takve radnje mogu se komotno uporediti i sa idejom da Nijemci traže izgradnju muzeja nacistima na mjestu logora Auschwitz?!
Jedan od najupečatljivijih primjera jeste praksa dodjeljivanja državnih odlikovanja osobama koje su pravosnažno osuđene ili dovođene u vezu s ratnim zločinima. Odluke predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića da odlikuje pojedince poput Ilije Nakića, optuženog za ratne zločine nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, izazvale su snažne reakcije stručne i šire javnosti. Takvi postupci, iako formalno opravdavani učešćem u ratu ili doprinosom odbrani Hrvatske, imaju efekt simboličke normalizacije i implicitne legitimacije zločina utvrđenih sudskim presudama.
Sličan revizionistički obrazac prisutan je i u javnim izjavama Darija Kordića, pravosnažno osuđenog na kaznu zatvora od 25 godina pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući zločin u Ahmićima. Njegove izjave da bi „sve ponovio“ predstavljaju otvoreno negiranje sudski utvrđenih činjenica i moralnu reafirmaciju zločina, a posebno je problematično što takve izjave nailaze na prešutnu ili otvorenu toleranciju dijela političkog i društvenog establišmenta u Hrvatskoj.
Revizionistički diskurs dodatno se očituje u izjavama visokih političkih dužnosnika, poput Lidije Bradare, predsjedavajuće Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, kao i drugih, koje se svode na tvrdnju da su osuđeni ratni zločinci „odslužili svoju kaznu“, čime se implicitno sugerira da je time iscrpljena svaka dalja javna i politička odgovornost. Takav pristup zanemaruje činjenicu da individualna krivična odgovornost i izdržavanje kazne ne poništavaju historijsku istinu o počinjenim zločinima, niti umanjuju obavezu društva da ih jasno i nedvosmisleno osudi. Kroz proces simboličke reinterpretacije prošlosti, sudski utvrđene činjenice se relativiziraju, a počinioci ili nalogodavci ratnih zločina predstavljaju kao legitimni politički ili vojni akteri. Time se potkopavaju presude međunarodnih sudova, naročito ICTY-a, te se proizvodi narativ koji je u suprotnosti s utvrđenim historijskim i pravnim činjenicama.
Ovakav oblik revizionizma ima šire političke i društvene posljedice: on otežava proces suočavanja s prošlošću, produbljuje nepovjerenje među zajednicama u Bosni i Hercegovini i regionu, te predstavlja prepreku trajnoj normalizaciji odnosa. Umjesto doprinosa kulturi sjećanja zasnovanoj na činjenicama i odgovornosti, takve prakse afirmiraju selektivno pamćenje i nacionalno uslovljenu interpretaciju ratne prošlosti. Takve prakse predstavljaju ozbiljan izazov procesu suočavanja s prošlošću i izgradnje održivog mira u Bosni i Hercegovini. One doprinose normalizaciji ratnih politika, relativizaciji sudski utvrđenih činjenica i produbljivanju etničkih podjela. U tom smislu, javno glorificiranje ideje i aktera Herceg-Bosne ne može se posmatrati kao neutralan izraz kulturnog ili političkog identiteta, već kao dio šireg revizionističkog narativa koji osporava ustavni poredak Bosne i Hercegovine i potkopava principe tranzicijske pravde.
Jedan od problema također predstavlja i zaštita bjegunaca od pravosuđa od strane Republike Hrvatske koji posjeduju dvojno državljanstvo (BiH i Hrvatske). Prema relevantnim podacima, u bjekstvu se nalazi najmanje 50 pripadnika HVO-a optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
Izvor: Historiografija.ba